72% Izraelaca želi da Netanyahu odstupi s vlasti. Zašto ga je Kongres pozvao da govori? – Glezerman

• Zapanjujućih 72% Izraelaca želi da Netanyahu odstupi s vlasti. Netanyahu nas ne predstavlja i sramotno je što ga je Kongres pozvao, napisala je Tamar Glezerman za Guardian, suosnivačica ‘Izraelaca za mir’.

Tamar je Izraelka koja živi u New Yorku. Izgubila je porodicu 7. oktobra ali i dalje ima prijatelje u Gazi. Ono čega se Tamar boji je svijet koji vidi hiljade djece kako se ‘dižu u zrak’ i ne govori se ništa. Tamarin tekst prenosimo u cijelosti:

“Otvoreno rečeno – Benjamin Netanyahu je neprijatelj izraelskog naroda, palestinskog naroda i svake osobe na ovoj zemlji koja cijeni ljudski život. On je također osobno odgovoran za 7. oktobra. Činjenica da je govorio u Kongresu, s desecima hiljada mrtvih u Gazi i bez dogovora o taocima na vidiku, sramota je Kongres i svakog pojedinog predstavnika koji je prisustvovao.

Kad je Netanyahu govorio u Kongresu, Kongres je trebao izaći, a ne mu priuštiti ovacije. Čak i izvan moralnog očitog, nikakav dijalog ne bi trebao biti vođen s ovim čovjekom iz istog razloga zbog kojeg je dijalog s Trumpom gubitak vremena – sve što ćete ikada dobiti je još jedan majstorski tečaj plinskog svjetla. I to je upravo ono što je ovaj govor bio – od kukavičkog laganja o broju mrtvih u Gazi do kukavičkog laganja o njegovim pokušajima da oslobodi taoce – Smorgasbord kukavičkog laganja kojem Kongres iz nekog razloga nije mogao prestati pljeskati.

Ali ako mora doći do dijaloga s Netanyahuom – postavlja se samo jedno pitanje – ne radi se o taocima – zašto mu dati još jednu priliku da se pretvara da mu je stalo do ljudi čiji povratak aktivno sprječava? Ne radi se o Palestincima koji su ubijeni u desecima hiljada i raseljenih u milionima – on vam je samo rekao da nisu. Da ono što vidite, niste vidjeli.

Ne, pitanje je biblijsko i glasi – jeste li ubili i još k tome naslijedili? Upitan od Achava nakon što su on i njegova žena Jezebel ubili Navota kako bi mu ukrali vinograd. Ovo pitanje govori – Kako se usuđuješ? Kako se usuđuješ profitirati iz rata koji izazivaš? Kako se usuđujete prolijevati krokodilske suze za građanima koje ste ostavili da budu zaklani, zlostavljani i kidnapirani, a sada ih puštate da umru, ako ne i aktivno ubijate, u Gazi? Kako se usuđuješ koristiti krv na svojim rukama da produžiš svoj smrtonosni stisak moći?

A na Netanyahuovim rukama ima toliko krvi da mu je do vrata. Praktički se utapa u njoj. Krv moje tete Hannah Kritzman, koja je imala 88 godina kada ju je Hamas ubio u Be’eri. Isti onaj Hamas kojeg je Netanyahu financirao, a potom ignorirao upozorenja.

Krv desetaka hiljada civila iz Gaze i tko zna koliko ih još pod ruševinama i krv mrtvih talaca koji su se mogli vratiti kući s dogovorom. Nažalost, krv je Netanyahuov izvor života – ona mu održava karijeru na životu.

Ja sam izraelski mirovni i antiokupacijski aktivist, živim u New Yorku. Moja obitelj živi u Tel Avivu i imam nekoliko prijatelja u Gazi. Otkad je ovaj rat počeo, organiziram bdijenja i prosvjede za prekid vatre i dogovor o taocima sa skupinom koja se zove Izraelci za mir NYC. Prvo bdijenje bilo je malo nakon što sam se vratila u NY od tetine shive – cijeli moj sustav vjerovanja temelji se na odbacivanju politike osvete, težnji za pomirenjem i upornom, nemilosrdnom odabiru nade umjesto straha i ljutnje. Ali postoje iznimke – u nekim slučajevima ljutnja, poput boli, služi kao pokazatelj da smo aktivno povrijeđeni. Ponekad je ljutnja neophodna, posebno kada se radi o patološki lažljivom narcisu. Bez toga, mogli bismo ga zbuniti da nam piša po nogama uz kišu.

Jer tužna je istina da je izraelski narod maltretiran od strane obitelji Netanyahu gotovo uzastopno od 1996., kada je on izabran za manje od godinu dana nakon što je Rabin, čije je ubistvo poticao, ubijen, a s njim i dvodržavno rješenje, (barem do sada).

U to sam vrijeme bila samo dijete, ali odrastala sam u ljevičarskom kućanstvu, već sam bila u bombaškom napadu koji je ubio 13 ljudi, i naučila da osveta donosi samo još više osvete i da palestinsko samoodređenje nije samo moralni imperativ, već ali i jedini način da se zaustavi ovaj ciklus krvi. Dakle, znala sam u što gledam dok sam gledala Netanyahua kako mijenja Shimona Peresa u vodstvu u izbornoj noći 1996. – gledala sam kako startni pištolj puca u finalnoj utrci prema dnu. Gledala sam samrtni hropac nade. Od tada smo opet i opet dotaknuli dno, samo da bismo čuli, kako kaže ruska poslovica, kucanje odozdo.

Devet mjeseci nakon najvećeg dna dosad, Netanyahu je došao u SAD pretvarati se da govori u ime izraelskog naroda, istog naroda kojeg žrtvuje kako bi ostao na vlasti, i lagati da je nastavak ovog užasavajućeg rata u našem interesu.

U stvarnosti, stotine hiljada Izraelaca prosvjedovalo je protiv Netanyahua i prije rata. Moja 88-godišnja teta bila je jedna od njih. Protestirala bi iz svog golfa, istog onog golfa na kojem je kasnije ubijena. A Izraelci su još uvijek na ulicama svake noći, uhapšeni su i premlaćeni samo zato što su zahtijevali dogovor o taocima i kraj ovog rata.

U stvarnosti, 72% Izraelaca smatra da bi Netanyahu trebao dati ostavku.

Dakle, Netanyahu, sasvim doslovno, ne govori u naše ime, a Kongres ga nije trebao slušati, a kamoli pljeskati. Sramotno.”

Autor: Tamar Glezerman / The Guardian