Čudan nestanak Alberta Gordonija – pojavio se poslije 22 godine bez znakova starenja

• Ova priča o nestanku Alberta Gordonija redovito se objavljuje u raznim antologijama neobičnih pojava, ali, nažalost, nigdje nije naznačeno da li je i koliko je istinita i ko ju je prvi ispričao.

U maju 1753., čovjek po imenu Alberto Gordoni, koji se smatrao prilično cijenjenim članom društva i radio je kao obrtnik i vrtlar u gradu Cataniji, na Siciliji, u Italiji, šetao je gradskim trgom kada je iznenada i neobjašnjivo jednostavno nestao u prividnoj magli pred brojnim zaprepaštenim svjedocima.

Naravno, odmah su ga počeli tražiti i pregledali sva obližnja mjesta i kuće, ali Alberta Gordonija nigdje nisu našli. Također, na ovom mjestu nije bilo jaraka i drugih šupljina u koje bi se pretpostavljalo da bi mogao upasti. Sve je izgledalo tako da je ta osoba u jednom trenutku postojala, a u drugom je osoba jednostavno nestala s lica zemlje.

Dani su se pretvorili u tjedne, tjedni u mjesece, mjeseci u godine, ali Alberta Gordonija niko nikada nije vidio, ostao je proglašen nestalim. Postupno, građani su ga počeli zaboravljati, a zatim i potpuno zaboraviti.

I nakon 22 godine, kako je navedeno, Alberto Gordoni iznenada se pojavio na istom mjestu gdje je i nestao. Pritom, sudeći po njegovom izgledu, za to vrijeme nije ostario ni godinu dana.

Kad su ga počeli ispitivati ​​što mu se dogodilo i gdje je bio tako dugo, Gordoni je tvrdio da on uopšte nije nigdje nestao, a za njega, navodno, te 22 godine uopće nisu postojale, navodeći kasnije da ga nije bilo naviše 30 minuta. Trebalo je još nekoliko godina prije nego što se Gordoni konačno povjerio lokalnom svećeniku po imenu Mario da mu kaže što mu se doista dogodilo.

Prema Albertu Gordoniju, na dan nestanka vidio je neobičan svjetlucavi tunel ispred sebe i ušao u njega: “Alberto je iznenada upao u tunel i to ga je odvelo u ‘bijeli i dvosmisleni’ svijet. Nije bilo nikakvih predmeta, samo bizarni dodaci. Alberto je vidio nešto slično na malom platnu prekrivenom zvjezdicama i tačkicama, od kojih je svaka pulsirala na svoj način.

Postojalo je jedno dugo biće s dugom kosom koje je Gordoniju reklo da je upao u “pukotinu vremena i prostora ” i da će ga biti vrlo teško vratiti.

Alberto je žarko tražio da ga vrate, ali stvorenju se nije žurilo i počelo mu je pričati o rupama koje se otvaraju u mraku, o nekim bijelim kapima i mislima koje se kreću brzinom svjetlosti, o duši bez mesa i tijelu bez duše, o letećim gradovima s vječno mladim stanovnicima.

Tada je konačno vraćen na mjesto gdje je bio, ali kako je Alberto Gordoni smatrao da je bio odsutan najviše pola sata, nije očekivao da su zapravo prošle 22 godine.

Svećenik Mario je očito bio uvjeren da mu Alberto Gordoni govori istinu te ga je kasnije odveo natrag na mjesto gdje je Gordoni nestao i ponovo se pojavio da vidi hoće li se tamo opet što dogoditi.

Kad su stigli tamo, Gordoni je iznenada opet nestao, i ovaj put zauvijek. Nije se pojavio ni nakon godinu, ni nakon mnogo desetljeća. Budući da se nestanak dogodio ispred Maria, on se prekrižio, a zatim naredio da se ovo mjesto ogradi, nazvavši ga ‘Đavolja zamka’.

Ipak, ovaj naziv i mjesto se ne mogu pronaći, ali svi izvori jasno ukazuju na talijansko porijeklo legende.