Anela, mlada dvostruka inžinjerka iz Tuzle svojim izumima osvaja SAD i svijet

Anela Arifi iz Tuzle je diplomirana inžinjerka dvije oblasti – u polju energetskog inžinjeringa i internacionalnog razvoja i dobitnica je trenutno najveće postdiplomske stipendije na svijetu. U Danu uživo govorila je o svom uspjehu, ali i porodici koja joj je najveća podrška.

Moja porodica je jedna skromna porodica puna dobrih ljudi. Moja mama me uvijek podsticala da postavljam pitanja zašto je nebo plavo i da se igram više sa s kutijama umjesto s igračkama i tako sam postala inžinjer. Sve što sada imam je što me je moja porodica naučila da sve probam jer najgore što s može desiti je da dobijem ne, kazala je Arifi za N1.

Podsjetila je kako u selu kod njene nane nema dovoljno energetskih resursa, a ima dosta peradarskog otpada koji bacaju na deponiju ili sagore. Tada je došla ideju da napravi reaktor koji je proizvodi biodizel i materijal za skladištenje hidrogena od perja.

U trećem razredu srednje škole s kolegicom iz Međunarodne škole dobile su priliku da kao prve iz BiH predstavljaju Bosnu i Hercegovinu na najvećoj naučnoj olimpijadi. Na ovoj olimpijadi je ponijela i titulu jednog od 20 najprosperitetnijih mladih naučnika na svijetu na temelju svog projekta o obnovljivoj energiji.

“To me katapultiralo u svijet. Mnoge američke institucije i olimpijade su bile zainteresovane da vide taj projekat”, kazala je.

Tada je imala samo 15 godina, danas sa 26 godina je doktorantica na Stanford Univerzitetu.

Kazala je kako želi iskoristiti najbolje resurse na svijetu i onda će vidjeti gdje će je put u karijeri odvesti. Sada sarađuje sa mentorima među kojima su Nobelovci i uči nove stvari.

“Meni ništa draže na svijetu ne bi bilo nego da se vratim u svoju zemlju gdje je moja cijela porodica”, kazala je poručivši kako u BiH ima “dosta posla s obzirom da se ugalj koristi kao glavni energent”.

Imala je i poruku za mlade u BiH: “Ovo što vidite je jedan uspjeh od 15 neuspjeha svaki put. Mnogo puta sam dobila ne jer sam bila mlada. Dva profesora u srednjoj školi su imali povjerenje u mene i davali mi svoju laboratoriju. Ima tu mnogo odbijenih prijava i suza. Ali to jedno da je vrijedilo. Strašno je dobiti ne, ali mnogo je strašnije je pitati se šta bi bilo kad bi bilo.”