Skip to content

Bio je bez posla i doma, sa bebom i suprugom, a onda je od Ljubinke dobio kuću i zaplakao

U selu Poljana, nedaleko od Požarevca, glavna tema je jedna lijepa priča o rijetkoj humanosti u današnje vrijeme, prenosi dasanje.co.

Dugo se „šuškalo“ po selu o porodici iz Požarevca koja hoće da pokloni dio svog nasljedstva jednoj drugoj porodici koja nema krov nad glavom.

Da „ gdje ima dima, ima i vatre“ potvrdio je sveštenik Rade koji se na nedjeljnoj liturgiji u seoskoj crkvi javno zahvalio Ljubinki Nikolić na humanom gestu.

Ljubinka, vaspitačica u penziji iz Požarevca, naslijedila je kuću sa okućnicom i još nešto zemlje u Poljani, od svoje preminule tetke Aleksije Stević, koja nije imala djece.

Iako je kuća dosta stara Aleksija je do prije dvije godine živjela u njoj.

Foto: eBraničevo

Prvobitna ideja je bila, priča Ljubinka, da prodaju kuću koja vrijedi između tri i pet hiljada eura, i taj novac uplate za δοlesnu djecu.

Međutim, prošlo je izvjesno vrijeme, a kako ozbiljnih kupaca nije bilo došli su na drugu ideju.

Da odluči kome je najpotrebniji krov nad glavom, pomogao je mještanin Vladan Paunović.

„Kada sam čuo da hoće da daju kuću u humanitarne svrhe sjetio sam se Bojana Markovića, to je mnogo dobar dečko koji ima porodicu, ženu i dijete od godinu dana, a nemaju gdje da žive.

Želio sam da pomognem i predložio sam da njemu poklone kuću“, ispričao je za E-Braničevo Vladan Paunović iz Poljane.

U cijelu priču uključio se potom i Perica Novaković, poznatiji u Poljani kao Pera poštar, koji povremeno radi sa Bojanom neke dodatne poslove po selu i za njega ima samo riječi hvale.

Njegova uloga je bila da spoji Bojana sa Ljubinkinom ćerkom Natašom, koja je bila zadužena da ovu humanu misiju sprovede u djelo.

Tako je i bilo, a onda su zajedno obišli kuću pokojne Aleksije.

PERICA, NATAŠA I BOJAN Foto: eBraničevo

Bojana život nije mazio, iako ima roditelje rano je ostao bukvalno na ulici, bez stalnog posla i stambenog pitanja.

Pera je uspio da mu pronađe smeštaj, trenutno sa porodicom živi u jednoj kući čija je vlasnica u Požarevcu, ne plaća kiriju već održava kuću i okućnicu.

Ipak, to je samo privremeno rješenje.

„Upoznala sam se sa Bojanom i njegovom suprugom i otišli smo da pogledaju kuću.

Oni su rekli da im odgovara i pitali koliko košta. Samo sam im odgovorila: „Ne košta ništa, to ćemo da vam poklonimo“, ispričala je Nataša.

Bili su zbunjeni i iznenađeni, od snažnih emocija su i zaplakali.

Ugovor o poklonu Ljubinka i Bojan potpisali su u petak, 12. marta. Pored kuće sa okućnicom, Bojan je dobio na poklon i 30 ari pod šumom.

„Država se bori za očuvanje sela, a takvi ljudi koji nemaju gdje da žive u selu, tražiće put da odu, i to je bio jedan od razloga što smo željeli da doniramo kuću.

Igrom slučaja smo upoznali tu porodicu koja zaista nema krov nad glavom i bez razmišljanja smo im poklonili kuću.

Drago nam je da će u tom dvorištu da se igraju djeca poslije 100 godina“, priča Ljubinka.

Bojan je neizmjerno zahvalan svojim dobročiniteljima i sada samo razmišlja o tome kako što prije da sredi kuću i usele se do zime.
„Nisam očekivao sve ovo što se desilo, presrećni smo.

Imamo sina od godinu dana, zove se Nikola, a sada možemo da planiramo i proširenje porodice.

Za mlade ljude mnogo je značajno da imaju riješeno stambeno pitanje. Srećan sam što imam podršku ljudi iz sela, oduvijek sam volio selo.

Stanovao sam i u Beogradu i Smederevu, ali ovdje mi je najljepše, poznajem ljude, tu sam odrastao, školu završio, tu vuče srce“, iskren je Bojan.

Ganut ovakvim gestom, odlučioje da u znak zahvalnosti i poštovanja nastavi da slavi Aleksijinu slavu Mitrovdan.

„Sve se desilo spontano.

Hvala Nataši i tetka Ljubinki što im od nekoliko hiljada eura više vrijedi to što će dijete da trči po dvorištu, što će slava da živi i svijeća da gori. Ta satisfakcija je mnogo veća, a vrijednost za Bojanovu porodicu je nemjerljiva. To je ovom čovjeku promijenilo život,“ kaže Perica Novaković.

Dodaje da se njegova misija nije ovdje završila već planira da dalje pomaže da se kuća sredi.

Foto: eBraničevo
Sidebar