
Kad se rodio majka ga je bacila u smeće: Uzeo ga je domar, sada je tehnološki izumitelj i milioner
- Freddie Figgers dobio je svoj prvi kompjuter u dobi od devet godina.
Kompjuter je bio star i nije funkcionirao, ali bio je to početak ljubavne veze s tehnologijom koja ga je pretvorila u izumitelja, poduzetnika i telekomunikacijskog milionera – budućnost koju bi malo ko mogao predvidjeti nakon njegovog teškog početka u životu, piše BBC.
“Ne dopustite da vaše okolnosti definiraju tko ste” – samo je jedan savjet koji bi 33-godišnji poduzetnik Freddie Figgers želio prenijeti drugima.
Kad je imao osam godina, pitao je svog oca Nathana o okolnostima svog rođenja, a odgovor je bio nezaboravan.

“Rekao je: ‘Slušaj, odmah ću ti reći. Tvoja biološka majka, ona te je odbacila, a ja i Betty Mae, nismo te htjeli poslati kroz udomiteljstvo i posvojili smo te, a ti si moj sin.'”
- Freddie je pronađen napušten kao novorođenče pokraj kontejnera (velikog kontejnera za smeće) u ruralnoj Floridi.
“Kad mi je to rekao, rekao sam, ‘OK, ja sam smeće’, i osjećao sam se nepoželjno. Ali uhvatio me za rame i rekao, ‘Slušaj, nemoj da dopustiš da ti to ikada smeta’.”
Nathan Figgers je bio radnik na održavanju i majstor, a Betty Mae Figgers, radnica na farmi. Živjeli su u Quincyju, ruralnoj zajednici od oko 8000 ljudi u sjevernoj Floridi, i bili su u svojim 50-ima kada se Freddie rodio 1989. godine, piše Stil.

Već su udomili mnogo djece, ali odlučili su uzeti Freddia kad je imao dva dana i usvojiti ga kao vlastitog sina. Freddie kaže da su mu pružili svu ljubav koju je ikada mogao poželjeti – ali druga djeca u Quincyju mogu biti brutalna.
Djeca su me maltretirala i nazivala “Beba iz đubreta”, “Dečko iz kante za smeće”, “Niko te ne želi”, “Ti si prljav”. Sjećam se situacija kada sam izlazio iz autobusa, a da mi djeca jednostavno priđu s leđa, zgrabe me i ubace u kantu za smeće i smijali su se – priča Fredi koji dodaje da ga je zbog tih događaja otac čekao na autobusnoj stanici da bi ga ispratio kući, ali su se djeca rugala i Nathanu. Govorili su “Ha ha, pogledajte starca sa kantom”.
Tako su Nathan i Betty Mae Figgers za Freddia bili heroji i veliki uzori.
Stalno sam viđao svog oca kako pomaže drugim ljudima, zastajao je na putu da bi pomogao strancima, hranio je beskućnike. Bio je nevjerovatan čovjek, onakav kakav bih ja želio da budem – priča Freddie koji je sa ocem kao mali obilazio kontejnere kako bi pronašli neku vrijednu stvar koju bi ljudi bacili. Tada je bilo očigledno da Freddia interesuju kompjuteri.
Vikendom bi se Freddie i Nathan vozili okolo “kopajući po kontejnerima” – tražeći korisne stvari koje su njihovi vlasnici bacili. Freddie je posebno pazio na kompjutere.
“Stara je izreka, ‘Nekome je smeće drugome blago’,” kaže Freddie, “a ja sam uvijek bio fasciniran kompjuterima. Uvijek sam želio računalo Gateway, ali u to vrijeme si ga nismo mogli priuštiti.”
Napokon, jednog dana kada je Freddiu bilo devet godina, otišli su u dućan polovne robe Goodwill, gdje su naišli na pokvareno Macintosh računalo.
“Nagovorili smo prodajnog suradnika,” kaže Freddie, “a on je rekao, ‘Hej, dat ću ti ga za 24 dolara’, pa smo odnijeli kompjuter kući i bio sam tako presretan.”
Upornost se isplatila
Kupili smo ga za 24 dolara i odnijeli smo ga kući, a ja sam bio izuzetno uzbuđen. Čim smo stigli počeo sam da ga rastavljam, vidio sam dijelove koji su slomljeni. Imao sam pištolj za lemljenje, kao i radio aparate i satove, pa sam izvadio dijelove i zalemio ih na matičnu ploču – kaže Freddie koji je poslije 50 pokušaja uspio da startuje kompjuter i to je bio moment kada je shvatio čime želi da se bavi u životu.
Taj kompjuter je učinio da nestane sav bol koji je nastao dok su me djeca maltretirala. Kada god sam imao neprijatnosti u školi govorio sam sebi “Samo da dođem kući i igram se sa mojim kompjuterom – sjeća se Freddie.
Sa 12 godina je popravio računar u školskoj laboratoriji, a ubrzo su ga angažovali da popravlja brojne računare za satnicu od 12 dolara na sat, a za te pare je čak razvio kompjuterski program za pritisak gradskog gasa, iako je posao bio vrijedan 600.000 dolara.

Sa 15 godina je odlučio da napusti školu i osnuje vlastiti biznis, iako roditelji nisu bili za to. Posao se zahuktavao kada je saznao da tata Nathan ima Alchajmerovu bolest. Jedan od simptoma bolesti je ta što osoba može da odluta i ne zna kako da se vrati kući. Kod Nathana se dešavalo da izađe, nekada se ni ne obuče, ali uvijek obuje cipele.
To je bila inspiracija za prvi izum na kome je zaradio
Uzeo sam njegove cipele i ugradio matičnu ploču sa zvučnikom od 90 megaherca, mikrofonom i karticom koja pokriva veliku udaljenost. To sam povezao sa svojim laptopom. Tako je tata mogao da odluta, a ja preko kompjutera pritisnem dugme i upitam “hej, tata gdje si?”, on bi to čuo kroz zvučnike na cipeli, pa ako kaže da ne zna gdje je, mogao sam da ga lociram putem GPS – objašnjava Freddie koji osam puta koristio ovaj izum dok je otac bio živ.

Kada se očevo stanje pogoršalo, neki članovi porodice su savjetovali da se Nathan smnesti u dom , ali je Freddie odbio, pa je ga je čak vodio sa sobom na poslovne sastanke.
On nije mene napustio, tako da mi nije padalo na pamet da ja njega ostavim – kaže Freddie koji se brinuo o Nathanu do smrti 2014. godine.
Od izuma koji je napravio da bi pratio oca, zaradio je 2,2 miliona dolara, ali nažalost novac nije legao na račun dok je Nathan bio živ, pa Freddie i danas žali što nije uspio da mu kupi Ford pikap i brodić za pecanje koje je oduvijek želio.
Osim toga, Freddie je počeo da niže izume poput uređaja koji šalje doktorima ili rođacima rezultate nivoa šećera u krvi kod pacijenata koji žive sami, takozvani pametni glukometar. Počeo je i projekat uvođenja mobilne mreže u ruralne dijelove, pa je 2008. godine podnio prvi zahtjev da osnuje telekomunikacionu kompaniju.
Trebalo mu je 394 pokušaja i mnogo para, ali 2011. Freddie, koji je tada imao 21 godinu, je postao najmlađi operater u SAD, a do danas je jedini vlasnik telekomunikacione kompanije koji ima crnu kožu.
U početku je uglavnom radio sam, uvodeći mobilnu mrežu u ruralne delove zemlje, ali kompanija je brzo počela da raste, pa je 2014. lansirao pametni telefon koji registruje brzinu kretanja i ne dozvoljava korisniku da kuca poruke dok vozi, a kasnije i verziju koja se puni bez kabla (ovaj proizvod još nije odobren).
Freddieva majka, 85, sada je također počela razvijati Alzheimerovu bolest. Kaže da je jako ponosna na ono što je postigao, a shvaća da je glukometar, koji je njezinom ujaku možda spasio život, “nešto posebno”.
Freddie se 2015. oženio odvjetnicom Natlie Figgers i imaju djevojčicu. Osim svojih poslova, vodi i zakladu koja ulaže u obrazovne i zdravstvene projekte te pomaže djeci i obiteljima u nepovoljnom položaju. Nedavni programi uključivali su doniranje bicikala djeci u udomiteljskoj obitelji i ličnu zaštitnu opremu ljudima na prvoj crti paηdemije korοnavirusa.

Freddie kaže da bi najvažniji savjet koji bi dao svojoj djevojčici o životu bio da “nikad ne odustane, koliko god svijet izgledao hladno” i da pokuša pozitivno utjecati na živote svake osobe s kojom se susreće. To je poruka s kojom bi se Freddiejev otac i najveći pristaša, Nathan, u potpunosti složio.
Što se tiče njegove biološke majke, kaže da je imao želju da je pronađe da bi vidio kako izgleda osoba koja je u stanju da ostavi svoje dijete pored kontejnera. Pronašao je i vidio da je u pitanju narkomanka. Od tada je više nikada nije vidio niti tražio, a kaže da poslije tog susreta više nije patio zbog činjenice da ga je ostavila.
To se sigurno ne može reći za majku koja je novorođenče ostavila u smeću, posebno pošto je vidjela da je beba koju je napustila postala uspješan poslovni čovjek, tehnološki izumitelj i milioner.