“Dok muškarci gaje trbušine, mi se izgladnjujemo, pumpamo usta, brišemo bore”: Vedrana o trendu mršavosti
- ‘Zašto smo privlačne samo kad možemo zaklepetati kostima?’, pitala se Vedrana Rudan još 2014. godine u svojoj kolumni “Kostur sa naslovne strane”, ponukana medijskim istupima, tada, friške mršavice Barbare Kolar.
“Zapanjila sam se. Jedna od tri najbolje hrvatske televizijske voditeljke već mjesecima ne silazi sa naslovnica ženskih časopisa jer je najzad postala “normalna”. Presrećno izjavljuje kako nakon ko zna koliko godina može na sebe navući suknjicu koju je nosila u osmogodišnjoj školi. Žena u četrdeset i drugoj čuva suknjicu koju je nosila u osmogodišnjoj školi? Još je bizarnije što je sletjela na sve naslovnice tek kad je postala kostur.
Zašto visokoobrazovana, pametna, lijepa žena sebe svodi na vješalicu za dizajnerske haljine koje su kreirali pederi opsjednuti guzičicama dječačića u četvrtom osnovne? Moderne žene svih godina nasjedaju manipulaciji plastičnih hirurga i zagovaratelja Dachau-looka. Privlačne smo samo kad možemo zaklepetati kostima?
Severina na svojim štapićima više ne liči na sebe. Angelina Jolie ima četrdesetak kilograma, u čizmama, Kate Middlton ima nešto sitno više od četrdeset na visinu od metar i sedamdeset i pet. Koliko ženu kad navrši tridesetu može pomladiti anoreksija? Nimalo. Naša voditeljka samo fotošopirana može izgledati kao djevojčica iz osmogodišnje škole.
Koji život? Dođeš uvečer kući, otvoriš frižider, izvučeš iz njega list salate, ubaciš ga u usta, zaliješ čašom vode i tako… Do kraja života. Jesmo li totalne ludače, mi žene? Definitivno. I dok naša voditeljka u gledanoj televizijskoj emisiji zbog koje je od sebe učinila to što je učinila leluja na tankim nogama, struk joj kao u ose, pokraj nje voditelj. Zadrigli muškarac u odjelu, sako mu puca, gledaoci samo čekaju kad će sa trbuha nekome iz publike lansirati dugme u oko.
Nimalo ga ne brine što liči na kasicu prasicu. Zna da su muškarci neodoljivi u svakom obliku. Nakon emisije, raskopčan, odlazi doma, tamo gurne glavu u frižider i krene ga čistiti od kulena, sira, piva i kolača. Nikad taj nije od mame tražio da mu iz njegovog ormara izvuče pantalone iz šestog razreda. Nikad taj neće dati intervju kako je ovih dana uskočio u pantalone iz sedmog razreda. Da tako nešto kaže odmah bi ga odvezli u ludnicu.
On nije lutka, on je osoba. Ne sviđa mi se samouvjereni debeljko zato jer je inkarnacija svih muškaraca kojima se, s pravom, živo je*e kako izgledaju. Život je samo jedan. Oni svoje trbušine ponosno nose, na svakom koraku dižu potkošulje i češkaju burad kad ih svrbi.
A mi… Pumpamo sise, brišemo bore, skidamo kilograme, vraćamo se u mladost u koju se niko ne može vratiti. Prežalosna sam zbog one ženske. Nadam se da će ovih dana ipak napuniti frižider. Ako joj zbog toga prigovore neka punih ustiju promrmlja da je svoga tijela gospodar.
Ma, bit ću iskrena. Zašto me ta priča toliko pogodila? Ovih dana uporno pokušavam na sebe navući svoju trudničku haljinu iz sedamdeset i pete. Ne ide pa ne ide. A vidi nju. Za koji će dan na ekranu skakutati u pelenama.”