Dom vodile časne sestre: U Irskoj započelo iskopavanje masovne grobnice u kojoj je najmanje 796 beba

Godine 1975. dva dječaka su se igrala i otkrila djelomično slomljene betonske ploče koje su prekrivale udubinu – napuštenu septičku jamu – „napunjenu do vrha kostima“.

Vlasti nisu poduzele ništa sve dok Corless, bivši tajnik tvornice tekstila zainteresiran za lokalnu istoriju, nije objavio istraživanje koje su 2014. godine preuzeli lokalni, a zatim i nacionalni i međunarodni mediji.

Preživjeli iz Tuama i drugih institucija istupili su sa svojim pričama, a mnogi su pričali o strašnom zlostavljanju koje su pretrpjeli kao rezultat toga što su rođeni izvan braka. Posljednja od ovih institucija zatvorena je tek 1998. godine. Javno negodovanje zbog bešćutnog postupanja s tijelima dojenčadi bilo je toliko veliko da je potaknulo još jednu istragu irske vlade o istorijskim zlostavljanjima od strane državnih i vjerskih institucija.

Lokalitet u Tuamu, 32 km sjeverno od grada Galwaya u Irskoj, nalazi se na mjestu nekadašnjeg doma za neudane majke pod nazivom The Home, kojim su od 1920-ih do 1960-ih vodile sestre Bon Secours – rimokatolički redovnički red časnih sestara koji danas djeluje u SAD-u, Irskoj, Peruu, Francuskoj i Velikoj Britaniji.

Mehanički bager će u ponedjeljak polako početi otklanjati zemlju na lokaciji od 5000 četvornih metara gdje se vjeruje da je red Bon Secours pokopao najmanje 796 dojenčadi koja su umrla u domu za majku i bebu St Mary između 1925. i 1961. godine.

Operacija, za koju se očekuje da će trajati dvije godine, označava novu fazu u suočavanju Irske sa zlostavljanjem i zanemarivanjem djece u vjerskim i državnim institucijama, posebno one koja nose stigmu rođenja izvan braka. Njihov tretman nazvan je mrljom na savjesti nacije.

U St Mary’s u Tuamu, takozvanom domu za majke i bebe gdje su mlade žene i djevojčice slate na porođaj, neka su dojenčad pokopana u napuštenoj podzemnoj septičkoj jami. Nije bilo zapisa o pokopima, a smrti su ignorirane sve do prije deset godina kada je Catherine Corless, lokalna istoričarka, otkrila smrtovnice za 796 dojenčadi. To je dovelo do sudske komisije, izvinjenja države i obećanja da će se izvršiti iskopavanja na tom mjestu.

• Pokrenuta je i policijska istraga zbog nestalih smrtovnica u Domu St Mary.

Velik dio mjesta iskapanja – koje se nalazi usred stambenog naselja – je zatvoren, a ured direktora za ovlaštene intervencije u grupi Tuam (Odait) obavio je pripremne radove.

Tim od 18 ljudi, koji uključuje arheologe, antropologe i druge forenzičke stručnjake iz Irske, Ujedinjenog Kraljevstva, Australije, Kolumbije, Španjolske i SAD-a, predvodi Daniel MacSweeney, bivši izaslanik Međunarodnog odbora Crvenog križa.

Cilj operacije je pronaći sve ljudske ostatke, pokušati ih identificirati, vratiti obiteljima i dostojanstveno ih pokopati. Veličina i lokacija nalazišta, filtriranje vode i miješanje posmrtnih ostataka, plus blizina drugih ostataka iz razdoblja gladi i sirotišta u 19. vijeku, učinili su operaciju vrlo složenom, rekao je MacSweeney.

• Ostaci, koji se nalaze oko 2 metra ispod površine, će biti identificirani i sastavljeni.

Časne sestre Bon Secours vodile su svoju ustanovu uz odobrenje irske države, koja je zanemarivala deprivaciju, mizoginiju i visoke stope smrtnosti dojenčadi. Dom Tuam zatvoren je 1961. i srušen; na tom mjestu izgrađeno je stambeno naselje. Stopa smrtnosti u Domu vjerovatno će biti dvostruko veća od nacionalnog prosjeka u to vrijeme.

Suosnivačica Saveza za prava posvojenja, Susan Lohan, izjavila je za Irish Examiner da pozivi na komemoraciju za mrtve nisu dovoljni te da bi trebalo provesti istragu.

„Ovo su bili domovi koje je finansirala država. Svako ko tvrdi da su časne sestre davale sve od sebe… nisu davale sve od sebe. Javile su se na natječaj za ovaj posao (i) htjele su ovaj posao. Dobile su isplatu po glavi za svaku majku i dijete o kojima su takozvano skrbili, što je u to vrijeme bilo veće od prosječne industrijske plaće.“

• Glumac Liam Neeson koproducent je dugometražnog filma čije bi snimanje trebalo početi u Galwayu kasnije ove godine.

Tokom nekoliko desetljeća i 1970-ih, hiljade neudanih žena u Irskoj bile su prisiljene u domove za majke i bebe kojima su upravljale crkva ili država. 50.000 beba oduzeto je od majki. Žene od 12 godina do četrdesetih „plaćale su za svoje grijehe“. Šest godina vladina komisija istraživala je slučaj. Izvješće od 3000 stranica objavljeno je 2020./2021. godine. Bila je to tajna istraga. Hiljade beba je umrlo, njihova tijela u nekim slučajevima bila su nepokopana, bez potvrde, a mnoga su bačena u septičke jame. Ilegalna posvojenja bila su česta.

Tada se zaključilo da nije bilo zlostavljanja. Pojedinačnim žrtvama i dalje je oduzet identitet i još uvijek nemaju pristup svojim rodnim listovima. Ne uživaju nikakvu odštetu.

Ipak, Posebni odbor zaključio je da je Irska u to vrijeme bila „posebno hladno i surovo mjesto za žene“ – uglavnom 50-ih, 60-ih i 70-ih – te da su neudane majke trpjele ozbiljnu diskriminaciju. Krive se društveni stavovi: „Žene koje su rodile izvan braka bile su izložene posebno oštrom postupanju“, navodi se.

• Izvješće jasno navodi da su zlostavljanje „podržavale, doprinosile i odobravale državne i crkvene institucije“.

Nakon odrastanja u Domu djeca su slata u “industrijsku školu” i kada djevojke završe školovanje, oko 14. godine, bilo je uobičajeno da budu prebačene na posao u praonicu veša Magdalene.

To je posljednja od nekoliko istraga koje je irska država pokrenula posljednjih godina o povezanim institucijama: zlostavljanju djece u industrijskim školama u kojima su kasnije obrazovana djeca rođena u domovima za majke i bebe; i mreži Magdalene Laundries u kojoj su mnoge majke bile prisiljene raditi, piše Justice Info.

Izvješće je otkrilo da je umrlo oko 9000 beba, što je oko 15% – jedna od šest – svih beba rođenih u tim institucijama. „Vrlo visoka stopa smrtnosti dojenčadi (prve godine života) u irskim domovima za majke i bebe vjerovatno je najuznemirujuća značajka tih institucija. Stopa smrtnosti među ‘nezakonitom’ djecom uvijek je bila znatno veća od one među ‘zakonitom’ djecom, ali je bila još veća u domovima za majke i bebe: u godinama 1945.-46. stopa smrtnosti među dojenčadi u domovima za majke i bebe bila je gotovo dvostruko veća od nacionalnog prosjeka za ‘nezakonitu’ djecu“, navodi se.

• Praonice su zapravo nastavile s radom, ne tako aktivne kao 30-ih i 50-ih godina, ali posljednja je zatvorena tek 1996., u ulici Sean MacDermott.

Ljudi vole reći: „Pa, stavite to u kontekst vremena, ovo se dogodilo davno.“

Ne baš. Ove žene još uvijek žive, neke od njih. Postoje žive žene koje mogu posvjedočiti kako je to bilo i svjedočile su o tome.