“Francuska je decenijama ignorisala rasističko policijsko nasilje. Ovaj ustanak je cijena tog poricanja” – Rokhaya Diallo

Otkako je postao viralan video brutalnog policijskog ubistva Nahela, 17-godišnjaka ubijenog iz neposredne blizine, ulice i stambena naselja mnogih siromašnijih francuskih četvrti su u stanju otvorenog bunta.

“Francuska se suočava s trenutkom Georgea Floyda”, čitam u međunarodnim medijima, kao da smo se iznenada probudili s pitanjem rasističkog policijskog nasilja. Ova naivna usporedba sama po sebi odražava poricanje sustavnog rasističkog nasilja koje je desetljećima bilo svojstveno francuskoj policiji, piše francuska novinarka i aktivistica Rokhaya Diallo za The Guardian, čije mišljenje prenosimo u cijelosti:

– Prvi put sam se uključila u antirasističku kampanju nakon događaja iz 2005. koji je imao mnogo paralela s ubistvom Nahela. Trojica tinejdžera u dobi od 15 do 17 godina krenula su kući jednog poslijepodneva nakon igranja nogometa s prijateljima kada ih je iznenada potjerala policija. Iako nisu učinili ništa loše (a to je potvrdila i naknadna istraga), ti prestravljeni mladići, ta djeca, sakrila su se od policije u trafostanici. Dvojica od njih, Zyed Benna i Bouna Traoré , bili su pogubljeni strujom. Treći, Muhittin Altun, pretrpio je strašne opekline i ozljede koje su mu promijenile život.

– Ti su dječaci mogli biti moja mlađa braća ili moji mlađi rođaci. Sjećam se osjećaja nevjerice: kako su jednostavno mogli izgubiti život zbog tako strašne nepravde? “Ako uđu tamo [u elektranu], ne vjerujem da će uspjeti”, bile su jezive riječi koje je izgovorio jedan od policajaca dok je promatrao ovaj užasan događaj.

– Francuska je tjednima gorjela zbog nemira koji su uslijedili – najgorih u godinama. Ali baš kao i sada, s Nahelovom smrću, početna medijska i politička reakcija 2005. godine bila je kriminalizirati žrtve, preispitati njihovu prošlost, kao da išta od toga može opravdati njihovu okrutnu smrt. Kao da odgovornost za njihovu tragediju leži u njihovim vlastitim rukama. Nicolas Sarkozy, koji je u to vrijeme bio ministar unutarnjih poslova, okaljao je sjećanje na mlade ljude čiji je strah doveo do njihove smrti napomenom : “Ako nemate što skrivati, ne bježite kad vidite policiju.”

– Svake godine neumoljivo raste broj slučajeva policijske brutalnosti. U Francuskoj, prema Defender of Rights, 20 puta je veća vjerovatnost da će mladići za koje se smatra da su crnci ili porijeklom iz Sjeverne Afrike biti podvrgnuti policijskim provjerama identiteta od ostatka stanovništva. Ista je institucija izostanak bilo kakve žalbe na provjeru osudila kao oblik sustavne policijske diskriminacije. Zašto se ne bismo bojali policije?

– Godine 1999. našu je zemlju, navodno rodno mjesto ljudskih prava, osudio Europski sud za ljudska prava zbog mučenja, nakon policijskog seksualnog zlostavljanja mladića sjevernoafričkog podrijetla. Godine 2012. Human Rights Watch rekao je : “sustav provjere identiteta otvoren je za zloupotrebu od strane francuske policije… Ove zloupotrebe uključuju ponovljene provjere – “bezbrojne”, prema riječima većine ispitanika – koje ponekad uključuju fizičko i verbalno zlostavljanje.” Sada, nakon Nahelove smrti, tijelo UN-a za ljudska prava pozvalo je Francusku da se pozabavi “dubokim problemima rasizma i rasne diskriminacije” unutar svojih agencija za provođenje zakona.

– Čak su i naši sudovi osudili francusku državu za “veliku nepažnju”, presuđujući 2016. da je “praksa rasnog profiliranja bila svakodnevna stvarnost u Francuskoj koju su osudile sve međunarodne, europske i domaće institucije i da zbog svega toga, unatoč preuzetim obvezama od strane francuskih vlasti na najvišoj razini, ovaj nalaz nije doveo do nikakvih pozitivnih mjera”. U novije vrijeme, u decembru 2022., UN-ov odbor za uklanjanje rasne diskriminacije osudio je i rasistički diskurs političara i policijske provjere osobnih iskaznica koje su “nerazmjerno usmjerene na određene manjine”.

– Unatoč tako poraznim nalazima, naš predsjednik, Emmanuel Macron, i dalje smatra da je upotreba izraza “policijsko nasilje” neprihvatljiva, kaže novinarka.

– Ovaj put Macron je nedvosmisleno osudio čin koji je nazvao “neprihvatljivim” – što je znakovito. Ipak, bojim se da je fokus stavljen na pojedinog policajca umjesto da se propituju ukorijenjeni stavovi i strukture unutar policije koje održavaju rasizam. I niti jedna osuđujuća prijava i presuda nije dovela do bilo kakve smislene reforme policije kao institucije.

Što je još gore, zakon donesen 2017. policiji je olakšao korištenje vatrenog oružja. Policajci sada mogu pucati čak i bez potrebe da se opravdavaju samoobranom. Od ove izmjene zakona, prema istraživaču Sebastianu Rochéu, broj smrtonosnih pucnjava u vozila u pokretu se upeterostručio. Prošle godine 13 ljudi ubijeno je iz vatrenog oružja u svojim vozilima.

– Nahelova smrt još je jedno poglavlje u dugoj i traumatičnoj priči. Bez obzira na godine, mnogi od nas Francuza koji potječu od postkolonijalnog useljeništva u sebi nose taj strah u kombinaciji s bijesom, rezultat desetljeća akumulirane nepravde. Ove godine obilježavamo 40. godišnjicu ključnog događaja. Godine 1983. Toumi Djaïdja, 19-godišnjak iz banlieuea u Lyonu, postao je žrtvom policijskog nasilja zbog kojeg je dva tjedna bio u komi. To je bila geneza Marša za jednakost i protiv rasizma, prvih antirasističkih demonstracija na nacionalnoj razini, u kojima je sudjelovalo 100.000 ljudi.

Nezadovoljna omladina ne nalazi drugog načina da ih se čuje nego neredima

– Već 40 godina ovaj pokret ne prestaje pozivati ​​na nasilje koje vidimo usmjereno na radničke četvrti i šire na crnce i ljude sjevernoafričkog porijekla. Zločini policije u korijenu su mnogih pobuna u najsiromašnijim urbanim područjima Francuske i ti zločini moraju biti prvi osuđeni. Nakon godina marševa, peticija, otvorenih pisama i javnih zahtjeva, nezadovoljna omladina ne nalazi drugog načina da ih se čuje nego neredima. Teško je izbjeći pitanje bi li, bez toliko pobuna u gradovima diljem Francuske, Nahelova smrt privukla pažnju koju ima. I kao što je Martin Luther King ispravno rekao : “Pobuna je jezik nesaslušanih.”

Izvor: The Guardian/Rokhaya Diallo

PROČITAJTE JOŠ… Macron se suočava s pozivima da uvede ‘izvanredno stanje’