HERSON je ‘oslobođen’, ali ‘neki’ stanovnici grada nisu sretni

Proteklih nekoliko mjeseci ostavilo je rane s kojima grad Herson sada mora živjeti. Herson je prazno, mračno, hladno mjesto u kojem nema najosnovnijih potrepština i u kojem, unatoč svoj vidljivoj euforiji, među stanovnicima postoje duboki jazovi.

Tijekom povlačenja iz Hersona, ruski osvajači su uzeli autobuse, kola hitne pomoći i računala te osujetili opskrbu strujom. Većina stanovnika grada je odahnula, no nekima osvajači zapravo nedostaju, piše Spiegel.

Nova kola hitne pomoći su stigla, ali nema struje i vode.

Nakon što su Rusi napustili grad, ljudi s ukrajinskim zastavama okupljali su se na trgu kako bi navijali za ono što se dogodilo ili razmjenjivali informacije i zgrabili ukrajinske SIM kartice ili pakete hrane.

 

Otvoren je čak i štand sa šašlikom, jedino mjesto u gradu koji je nekada imao 300.000 stanovnika, gdje se može kupiti topli obrok.

Sretnici imaju plinske peći. U regionalnoj bolnici jedan generator više nije dovoljan za rad aparata za dijalizu. Neki bubrežni bοlesnici kažu da su već morali preskočiti tri sesije.

Na tržnici pola litre petroleja, koji se prodaje u bocama mineralne vode, košta gotovo četiri eura, a benzina više uopće nema za kupiti.

Odgajateljica vrtića Laryssa Resnik, tvrdi da je iz prve ruke vidjela kako materijalna obećanja funkcioniraju.

Laryssa je bila protivnik aneksije. Nosi plavo-žuti šal i inzistira na tome da govori ukrajinski, čak i ako se uvuče poneka ruska riječ.

Ruski je materinji jezik većine stanovnika Hersona.

Kad su se u njezin vrtić uselili “kadirovci”, trupe čečenskog predsjednika Ramzana Kadrova, počela je špijunirati vlastito radno mjesto. Ona opisuje kako je to učinila. “Hodala sam polako uz ogradu i stalno zastajkivao kao da mi je pozlilo. Zatim sam pogledala je li se nešto promijenilo iza prozora.”

Laryssa kaže da je tako prikupljene podatke slala kćeri i poznanicima koji su imali kontakte sa sigurnosnim agencijama.

Ipak, Laryssa kaže da su velikodušne beneficije i plaće Rusa imale utjecaja na mnoge druge.

Bila je udvostručena je osnovna plaća odgojiteljica, a obiteljima je isplaćen obilan dječji dodatak.

Susjed koji se evakuirao s Rusima i koji je bio njezin prijatelj sada je smješten u hotelu na plaži u ruskom ljetovalištu Anapa i jednom je čak nazvao da kaže “kako je dobro kod nas”. Laryssi se nije svidjela njegova formulacija. “Što uopće znači ‘naše mjesto’ kad ste u Rusiji?”

Mnogi su ljudi uzeli sve što su im Rusi ponudili, kaže ona – “to je dio našeg ukrajinskog mentaliteta: prilagođavamo se situaciji. Ali ti ljudi i dalje ostaju naši susjedi i poznanici.”

To je nešto što treba imati na umu kada slušate likovanje stanovnika Hersona zbog svog oslobođenja.

Ne čuje se glas zagovornika pripajanja Rusiji, jer su pobornici ili pobjegli na teritorij pod kontrolom Rusije ili svoje mišljenje drže za sebe. Ali oni svakako postoje.

Poput nekolicine ljudi koji stoje u riječnoj luci čekajući brod da ih preveze preko rijeke Dnjepar na teritorij pod kontrolom Rusije, ali broda nema.

Jesenje sunce obasjava zrcalno glatku rijeku. Mogu se vidjeti neki muškarci kako pune kanistere riječnom vodom. Ali nema broda za vidjeti, osim polupotopljene barke i liberijskog teretnjaka koji je zapeo u luci od ruske invazije. U blizini tutnji topništvo.

“Žao mi je što se nisam evakuirala na vrijeme“, kaže Anna, 57, koja nosi crvenu vunenu pelerinu. Ne želi reći svoje prezime. Sa sobom ima putnu torbu. Žena je iz predgrađa Hersona, gdje su sela stradala tijekom ukrajinske protuofenzive.

Ona i ostali nemaju ništa loše za reći o ruskoj okupaciji. – Tržnice su bile pune, bilo je mesa! uzvikuje jedna žena. “Četiri tisuće rubalja (oko 65 Eura) dječjeg dodatka mjesečno! I 10.000 rubalja mirovine!” ubacuje se drugi. To je ekvivalent između 100 i 260 eura. “A stizalo je mnogo humanitarne pomoći!”

Zvuči kao da govore o davno potonulom Sovjetskom Savezu za koji su još uvijek srcem vezani. Skepticizam izražava samo jedan stariji čovjek koji svom sinu prikοvanom za krevet želi odnijeti hranu na drugu stranu rijeke.

‘Grad je oživio’, tvrdi Anna. “Nisam ni za Ukrajinu ni za Rusiju. Ali sad mi ide gore nego prije.”

Ona također ima prijateljicu u ruskom ljetovalištu Anapa, gdje su mnogi ljudi iz Hersona odvedeni. Željela bi je slijediti, ali izgleda da je Anna možda propustila zadnji brod.

Lansiranja kojima su Rusi izvlačili ljude iz grada ne rade već tjednima. A privatnih brodova, kojima se navodno moglo prevesti za protuvrijednost od 25 eura, također nema nigdje.

“Nije da je itko očekivao da će grad biti napušten. Ostavljeni smo”, kaže Anna s uzdahom.

“Pazi što govoriš”, kaže druga žena kad se pojavio ukrajinski policajac i provjerio osobne iskaznice. “Zaboravi na prelazak”, kaže. “Preopasno je. Zar ne čuješ pucnjavu?”

Pontonski most koji su Rusi postavili uz Antonivski most također je neupotrebljiv jer je i on granatiran.

Njegovi dijelovi još uvijek plutaju poput rasutih lego kockica pored ruševina glavnog mosta.