Irački scenarij. Kako izgleda sporazum o resursima između Ukrajine i SAD-a?

Dok se Ukrajina priprema za ratifikaciju sporazuma o resursima u parlamentu, prikladno je prisjetiti se priče o takozvanom Fondu za razvoj Iraka (DFI), koji su stvorili Amerikanci i privremena iračka administracija odmah nakon završetka rata u Iraku 2003. godine, piše ukrajinska strana.ua.

Koncept fonda izgledao je vrlo slično onome što se sada nudi Ukrajini: razna sredstva kojima su raspolagale nove iračke vlasti (prvenstveno prihodi od prodaje nafte, kao i sredstva iračke vlade i Saddama Husseina) prebačena su u fond, a odatle su trebala biti raspoređena izvođačima radova koji provode razne infrastrukturne projekte za poslijeratnu obnovu zemlje.

Aktivnosti fonda nastavile su se od 2003. do 2010. godine, nakon čega su Amerikanci prenijeli kontrolu nad njim na iračku vladu, koja je uspješno likvidirala organizaciju.

Prema procjenama UN-a, tokom tog vremena, fondu je na raspolaganje prebačeno oko 150 milijardi dolara – vrlo impresivan iznos za zemlju čiji je godišnji BDP u tim godinama iznosio oko 50 milijardi dolara.

Značajan dio tih sredstava potrošen je na isplatu plaća državnim službenicima i zaposlenicima javnog sektora. Međutim, znatan dio sredstava otišao je na provedbu infrastrukturnih projekata.

Velika većina njih bila je povjerena američkim kompanijama. Primjerice, jedan od najvećih izvođača radova, američki Kellogg Brown & Root, primio je oko 3,5 milijardi dolara od DFI-ja, Bechtel Corporation zaradio je oko 2,5 milijarde dolara u Iraku, obnavljajući električne i vodoopskrbne sustave, DynCorp International zaradio je oko 1,5 milijardi dolara na obuci i opskrbi opremom iračke policije, Parsons Corporation zaradio je oko pola milijarde dolara na izgradnji škola i bolnica i tako dalje.

S tim se novcem može puno toga napraviti, a planovi zaklade bili su zaista ambiciozni. Tako je planirana obnova termoelektrana u Bagdadu i Basri, postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda i voda u Bagdadu, Mosulu, Najafu i Nasiriji, izgradnja rafinerije nafte u Beijiju, rekonstrukcija bagdadske zračne luke itd.

Ali u praksi se sve pokazalo daleko od ružičastog: mnogi projekti nikada nisu dovršeni ili su dovršeni s kašnjenjima i u ograničenim količinama. Primjerice, nije bilo moguće dovršiti elektranu u Mosulu (kasnije ju je dovršila iračka vlada o svom trošku), postrojenje za pročišćavanje vode u Sab al-Buru ostalo je nedovršeno, zgrada bolnice u Er-Rutbi i rafinerija nafte u Beijiju ostale su nedovršene.

Naknadna revizija otkrila je mnoštvo kršenja zakona koje je počinila uprava fonda, posebno takozvana Koalicijska privremena vlast koju vodi Amerikanac Paul Bremer.

Tako su inspekcije koje su proveli predstavnici MMF-a i UN-a utvrdile da su gotovo svi ugovori sklopljeni bez natječaja, odnosno da su ugovori u biti izdavani ručno. Često je bilo slučajeva značajnog naglog povećanja cijena: na primjer, spomenuti Kellogg Brown & Root kupovao je gorivo u Kuvajtu za 1,18 dolara po galonu i prodavao ga Privremenoj vlasti za 2,64 dolara. Revizori tvrtke Ernst & Young otkrili su desetke fiktivnih projekata (uglavnom škola) koji su izgrađeni samo na papiru, iako su se sredstva za njihovu izgradnju redovito izdvajala iz fonda. A Ured za odgovornost američke vlade otkrio je da je oko 18 milijardi dolara iz fonda jednostavno nestalo u zraku.

Vrijedno je napomenuti da nitko nije odgovarao za kršenja ili čak očitu krađu sredstava fonda: američki sudovi odbili su istražiti ove slučajeve, budući da sredstva DFI-a nisu novac američke vlade, a njihovo rukovanje ne može se istraživati ​​i suditi prema američkim zakonima.

A šef privremene administracije, Scott Brennett, na kraju je odlikovan Predsjedničkom medaljom slobode za “osobito zaslužne doprinose sigurnosti i nacionalnim interesima Sjedinjenih Država”.