ISMIJAVALI SU NJEGOV ZANAT: Mladen danas živi u Švicarskoj, ima lanac mesara i NE ZNA šta će sa PARAMA!

“Sjećam ga se kao šaljivdžije, dječaka koji je uvijek sjedio u posljednjoj klupi jer nastavnici nisu mogli da se izbore s njegovim nestašlucima i suviše pametnim dosjetkama za taj uzrast. Pamtim ga kao dječaka koji je s porodicom devedesetih otišao od rata, ali o tome nikada nije pričao. Sjećam se i da mu je u listi želja za srednju školu na prvom mjestu pisalo „mesar“.

I dok su mu se budući gimnazijalci, ekonomisti, i medicinari smijali, on im je, takođe, kroz osmijeh rekao: „Samo čekajte, imaću ja više para od svih vas“.

Možda suviše iskren i čiste duše, na kraju osmog razreda nastavnici istorije rekao je: „Ti si Hitler“. A kada mu je tražila da povuče izgovoreno, ucijenivši ga polaganjem predmeta u avgustu (što bi značilo da ne može upisati srednju školu u prvom krugu), samo joj je odgovorio: „Ja iza svojih riječi stojim“.

Imao je tad samo 15 godina. Ali nije dozvoljavao da ga bilo ko pokoleba.

Naravno da je primljen na mesarski smjer u prvom krugu. Čini mi se da niko od nas tada nije ni znao da taj smjer i dalje postoji. Iako se u osnovnoj školi uvijek borio sa ocjenama, u srednjoj je procvjetao i bio najbolji u generaciji.

– Možda zato što sam konačno radio ono što volim. Odnosno, sa onim što volim. Malo toga mi je draže od mesa. Tačno je da sam u osnovnoj bio glavna dvorska luda i od mene se vjerovatno i očekivalo da upišem tako nešto „nenormalno“. Ali, to „nenormalno“ meni je osiguralo dobar život, dok je upisati zanat tada za 99% naše generacije bilo poniženje – prisjeća se Mladen.

Sada, ima prilično osiguranu budućnost.

Po završetku srednje škole radio je u jednoj lokalnoj mesari neko vrijeme gdje je usavršio zanat, a potom se oženio, i preselio u Švicarsku.

– Dolaze do mene priče iz Srbije o čuvenom „odlivu mozgova“. Slušam kako bolje uslove za život traže mladi ljudi sa doktorskim diplomama, a niko ne piše o nama zanatlijama. I mi smo valjda neki „odliv“ – pita se Mladen.

Dok razgovaramo, kaže mi da se sjeća da je kao dječak razmišljao kako bi mogao da dođe do kosmičke pravde i roditeljima nadoknadi ono bez čega su ostali u ratu. I ne misli pritom samo na materijalnu stranu.

– Htio sam da ponovo imaju svoju kuću, da ne razmišljaju kako će i gdje dočekati starost. Da, nisam bio odlikaš, ali to ne znači da nisam dovoljno pametan i sposoban da nešto stvorim.

Zajedno je stvarao sa suprugom. Odlučili su se za selidbu u Lucern jer je ona tamo provela djetinjstvo. Poslije nekog vremena, njen otac im je pomogao finansijski i Mladen je otvorio prvu malu mesaru.

– Krenuo sam na malo, ali posao je išao dobro zato što radim sa najboljim dobavljačima i prodajem samo najbolje meso. Imamo i našu farmu. Tast mi je dosta pomagao u početku, ali sad sam došao do toga da smo ravnopravni partneri. On se u meso ne razumije i ne miješa se, ideja za osamostaljenjem je bila moja. Bar mesari ne mogu propasti, nisu vegetarijanci toliko zavladali – kaže kroz osmijeh Mladen.

Poslije pet godina u Lucernu ima svoj, kako kaže, ‘skromni lanac’ od šest mesara. I uspio je da napravi kuću roditeljima.

– Nisam ja milioner, da se razumijemo. Ali živim lijepo. I ne želim da dokazujem bilo šta tim kΙincima koji su se meni smijali, bitnije mi je da sadašnji osnovci shvate da zanat nije sramota. Svaki posao je častan ako ga časno radite – poručuje Mladen.