Ispovijest žene koja je usvojena po rođenju: Kada sam upoznala mamu, to je bio najljepši osjećaj na svijetu
Bele Barbu (26) iz Rumunije podijelila je svoju ispovijest kako je uzeta od rumunuskih roditelja i data na usvajanje jednoj porodici u Americi.
Kad se rodila u novembru 1994. godine ljekari su roditeljima rekli da je bοlesna, iako nisu pojasnili kako, zadržali su je u bolnici, a roditelje pustili kući. Kada su se vratili, rečeno im je da je beba preminula.
Prije godinu dana saznala da je za svoju tužnu sudbinu, a kako bi podigla svijest o trgοvini ljúdima uz pomoć dobrotvorne organizacije Operation Underground Railroad, podijelila je svoju priču sa svijetom.
“Odrastajući u Americi, nisam izgledala nimalo kao moji plavokosi roditelji. Ali kad sam imala osam godina objasnili su mi da su me usvojili kao malu bebu, to je bio šok. Rekli su da se prezivam Barbu, da sam rođena u Rumuniji i da me roditelji nisu željeli. Zbunjena i posramljena, skrivala sam to od svih, ali bοl nikad nije nestala,” priča Bele.
Od svojih usvojitelja se udaljila 2013. godine kada je upisala fakultet javnog zdravstva na Univerzitetu Brigham Young u Idahu. Ali, nikad nije prestala da se pita odakle dolazi, piše The Sun.
“Tada sam, u julu 2019. godine, naišla na Fejsbuk grupu koja pomaže usvojenim Rumunima da pronađu svoju porodicu. Nervozno sam objavila svoje godine i prezime i bila šokirana kada su mi odmah stigli neki odgovori. Sara, žena koja je vodila grupu, prepoznala je moje rijetko prezime, a samo 48 sati kasnije, putem društvenih mreža našla je mog brata Moisea (20).”, priča i nastavlja:
“Sara je prevodila naše poruke i ubrzo sam saznala da imam još sestru Simonu (33) i brata Floriana (29). Tada sam saznala da moja biološka majka Margari i otac Zambila sada žive u blizini Rima. Zavrtjelo mi se u glavi od toliko informacija. Tri nedjelje kasnije, čula sam se telefonom sa svojom porodicom. Kad sam čula majku uz pomoć prevodioca, počela sam da plačem, a uskoro su svi brisali suze. Stalno je ponavljala kako joj je žao, da su pokušali da me pronađu i da su se molili svaki dan. Tek nakon toga, kad su mi preveli njene riječi, shvatila sam. Moja porodica je bila veoma siromašna kad je mama zatrudnjela. Živjeli su u šatorima i zidali cigle za novac, to je bio nevjerovatno naporan posao”, ispričala je Bele, pa nastavila:
“Moji roditelji su posljednji novac koji su imali dali za benzin, obišli svako sirotište u pokušaju da me pronađu.
Ali, novca je nestalo, a nakon godinu dana nisu više znali gdje da me traže. Dok sam u svojoj glavi obrađivala pristigle informacije, jedva sam disala. Moji prijatelji su bili u šoku kada sam im ispričala, jer sam uvijek malo pričala o svom privatnom životu”.
“Kad sam zakoračila u dvorište i pala majci u zagrljaj, to je bio najljepši osjećaj na svijetu. Znala sam da sam kod kuće. Uz pomoć prevodioca, mama mi je rekla da nikad nije gubila nadu da će me opet vidjeti. Te večeri satima sam jecala i četiri dana provela grleći oca i hvatajući majku za ruku. Njihovi osjećaji prema meni bili su tako iskreni i osjećala sam jaku povezanost. Bilo mi je mnogo teško da se rastanem od njih”.
Zbog ograničenih finajsijskih sredstava nisam uspjela ponovo da ih posjetim u Italiji, čim budem mogla otputovaću kod njih.
“Možda nikad neću saznati šta se tačno dogodilo kada sam bila beba, ali fokusiraću se na stvari koje mogu da učinim. Sada radim s organizacijama, uključujući Operation Underground Railroad i pričam o svom iskustvu, ” zaključila je.
Opširnije u videu:
https://youtu.be/kAmumYgiDl0