Skip to content

JEDINA JE PREŽIVJELA PAD AVIONA, 10 DANA LUTALA PO DŽUNGLI

Juliane Koepcke nije netko od koga biste očekivali da će privući pozornost. Jednostavno odjevena i s dioptrijskim naočalama, Juliane sjedi za svojim stolom u Zοοloškom centru u Münchenu, Njemačka, gdje je knjižničarka.

Ipak, ova neupadljiva sredovječna žena ima za ispričati jednu od najuzbudljivijih i najnevjerovatnijih priča o preživljavanju.

24. decembra 1971. kada su se Juliane, tada stara 17 godina, i njezina majka ukrcale na avion za let iz Lime u Peruu do Pucallpe u amazonskoj prašumi. Njezini roditelji, oboje poznati zoolozi, vodili su istraživačku stanicu u džungli proučavajući divlje žiνotinje.

Let je trebao trajati manje od sat vremena i prvih 25 minuta sve je bilo u redu, prisjetila se Juliane.

“Tada smo uletjeli u teške oblake i avion se počeo tresti. Moja majka je bila jako nervozna. Onda smo s desne strane vidjeli bljesak i avion je krenuo u poniranje. Moja majka je rekla, ‘To je to!'”

Istragom nesreće kasnije je utvrđeno da je jedan od spremnika goriva pogodio udar groma koji je otkinuo desno krilo.

“Krenuli smo ravno prema dolje. Božićni pokloni letjeli su po kabini i mogla sam čuti ljude kako vrište.”

Dok se avion raspao u komade u zraku, Juliane je izbačena na otvoreno, vezana za cijeli red sjedala.

“Odjednom je nastala nevjerovatna tišina. Avion je nestao. Mora da sam bila u nesvijesti i onda sam se osvijestila u zraku. Letjela sam, vrtjela se kroz zrak i mogla sam vidjeti šumu kako se vrti ispod mene.”

Tada je ponovo izgubila svijest. Pala je s više od tri kilometra u krošnje džungle, ali je čudom preživjela sa samo lakšim ozljedama. Još 91 osoba na letu 508 je umrla.

U svakom slučaju preživjela je s lakšim ozljedama. Bila joj je slomljena ključna kost, imala je potres mozga i rane na rukama i nogama.

Juliane nije imala nikakav alat za preživljavanje poput mačete ili plastičnih čizama. Bila je samo djevojka u tankoj pamučnoj mini haljini s pokvarenim patentnim zatvaračem i jednom bijelom sandalom (druga je izgubljena u sudaru i odlučila je da je bolja jedna nego nijedna), bez ičega što bi je izdržavalo osim vrećice kuhanih slatkiša (kojih je ponestalo četvrtog dana).

Bila je sama, činjenica da je izgubila naočale pri padu joj je otežala da razaznaje insekte, ali godinama je živjela sa svojim roditeljima u džungli, pa je znala šta da radi. Prva odluka bila je traženje rijeke. Od oca je znala da je u kritičnim trenucima u džungli bilo najsigurnije u rijeci.

“Ponekad bih vidjela krokodila na obali i krenuo bi u vodu prema meni, ali nisam se bojala. Znala sam da krokodili nemaju tendenciju napadati ljude.”

Sjetila nekih savjeta za preživljavanje kojima ju je otac naučio: ako nađeš vodu, slijedi je nizvodno. Tu je civilizacija.

Juliane se prisjetila i glasa ptice kojem ju je majka naučila da ostane u blizini vode i ljudi – pa je slijedila njen zov niz rijeku u nadi da će pronaći nekoga tko će joj pomoći. Iskustvo njezinih roditelja također ju je naučilo koje je voće otrovno, a što je sigurno za jelo.

Juliane bi često hodala, a ponekad i plivala. Nakon četiri dana naišla je na tri suputnika koji su još uvijek bili privezani za sjedala. Sletjeli su na glavu s takvom silinom da su bili zakopani tri stope u zemlju s nogama koje su virile ravno u zrak. Nakon što je provjerila je li neko od tijela njezina majka, nastavila je put.

Iznad nje na nebu je bila u tijeku spasilačka misija, a ona je uočila i avione i helikoptere. Zapravo, bila je to najveća potraga u povijesti Perua, ali nažalost nije uspjela privući pozornost aviona koji su je tražili.

Nakon 10 dana, izgladnjela i iscrpljena, Juliane je konačno naišla na kolibu uz rijeku. Ostala je tamo, nadajući se da će biti spašena. Sutradan ju je pronašla skupina peruanskih drvosječa i dovela u sljedeći grad.

4. januara 1972., prva fotografija nakon spašavanja Foto: Life Magazine

Julianino poznavanje džungle sigurno joj je pomoglo da preživi, ​​ali isto tako i njezina hrabrost i odlučnost da se vrati u civilizaciju.

“Možda je to bila činjenica da sam još uvijek bila vezana za cijeli red sjedala”, kaže ona. “Rotirao se poput helikoptera i to je moglo usporiti pad. Također, mjesto na kojem sam sletio bilo je vrlo gusto lišće i to je moglo umanjiti udar.”

Juliane nakon spašavanja

Kaže da joj se otac nikada nije oporavio. ‘Njegov život je bio gotov.’ Tri godine nakon nesreće napustio je Limu, a da se nije ni pozdravio s kolegama u muzeju, i započeo novi život u Hamburgu. Ali unutarnji nemir nije nestao. Nikad se nije vratio u Peru i umro je 2000., u dobi od 87 godina.

Juliane je otkrila nešto iz očevih pisama. ‘Moja majka nije bila mrtva kad je pala iz aviona’, otkriva. ‘Moj otac je mislio da je preživjela gotovo dva tjedna – možda do 6. januara, jer kad je otišao identificirati njezino tijelo nije bilo raspadnuto kao što biste očekivali u tom okruženju – gdje je vrlo toplo i vlažno i ima puno životinja. Mislio je da je slomila kičmu ili zdjelicu i da se nije mogla pomaknuti.’

Juliane s roditeljima