Ko su bili Jure i Boban? Ustaški oficiri i zapovjednici “Istočno-bosanske legije”…
USTAŠKA budnica ‘Evo zore, evo dana’ odjekivala je uoči koncerta Marka Perkovića Thompsona, Mate Bulića i Dražena Zečića koji se u utorak održao u Imotskom. Pjesmu, koja je puštena očito iz nekog od kafića, poznata i kao Jure i Boban, mnogi su od prisutnih na trgu i zapjevali. Bile su tu i baklje i zastave HOS-a na kojima je i pozdrav “Za dom spremni”, dok je spomenik Tina Ujevića završio zaogrnut u zastavu HOS-a.
- A o Juri i Bobanu pjevalo se u ponedjeljak, na Dan pobjede, iz kafića u Kninu.
Ko su oni bili? Radi se o ustaškim oficirima, zapovjednicima ustaške jedinice Crne legije Juri Francetiću i Rafaelu Bobanu. Pretpostavlja se da je pjesma nastala oko 1942. godine.
Crna legija, službenog naziva ‘Prvi stajaći djelatni sdrug’, bila je pješačka postrojba Ustaške vojnice aktivne za vrijeme Drugog svjetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Postrojba veličine brigade formirana je u septembru 1941. te je bila sastavljena većinom od bosanskih muslimana (Bošnjaka) i Hrvata koji su pobjegli iz istočne Bosne gdje su četnici vršili teror nad tim dijelom stanovništva.
Postala je poznata po žestokim borbama protiv partizana, također i protiv četnika, te pokoljima nad srpskim civilima, Jevrejima i Romima. Naziv “Crna legija” je bio nadimak koji je postrojba dobila zbog boje odora koje su njeni vojnici nosili. Zapovjednik Crne legije je bio satnik Jure Francetić, a zamjenik mu je bio poručnik Rafael Boban. Postrojba je imala od 1.000 do 1.500 pješaka. Od dijela legije krajem 1944. nastao je V. stajaći djelatni sdrug koji je također bio zvan Crnom legijom.
Kao službeni datum osnivanja ponekad se uzima 3. septembar 1941. iako je to u suprotnosti s nekim navodima. Službeni naziv te postrojbe je prilično nejasan pošto je u emigraciji izdano više različitih istorijskih knjiga koje se znatno razlikuju. Prema najnovijim istraživanjima, zapovjedništvo “Istočno-bosanske legije”, tj. Skupine ustaških satnija Sarajevo formirano je 1. jula 1941. g. Osnivači postrojbe bili su, kako smo već napisali, satnik Jure Francetić, koji je ujedno bio i povjerenik Glavnog ustaškog stana za Bosnu, i poručnik Rafael Boban.
- Kako je prvotno planirano da najveća postrojba u Ustaškoj vojnici bude satnija, isprva je ono što će poslije postati poznato kao Crna legija bilo borbena grupa nekoliko satnija.
Prvi službeni naziv bio je ‘Grupa satnija – Sarajevo’, ali je korišten i neslužbeni naziv ‘Istočno-bosanska legija’. Kasnije je po zapovjedniku uveden naziv ‘Bojna grupa Jure Francetića’.
- U ustaškoj grupi su bile sljedeće postrojbe:
- Stožerna satnija Sarajevo
- Samovozna satnija Kasindol
- Strojopuščana satnija Sarajevo
- 6. streljačka satnija, Boljanić
- 20. streljačka satnija, Bosansko Petrovo Selo
- 23. satnija, Karanovac
- 24. satnija, Tuzla, (kasnije Gračanica)
- 25. satnija, Sočkovac
- Topnička bitnica, Gračanica
- 32. streljačka satnija, Zenica (kasnije Vlasenica)
- 33. pohodna satnija, Sarajevo
- 34. pohodna satnija, Zvornik
- 35. pohodna satnija, Skelani
- 36. pohodna satnija, Sarajevo
- 39. streljačka satnija, Sokolac
- 40. streljačka satnija, Konjic
- 41. streljačka satnija, Kasindol
Crna legija je bila dobro opremljena, naoružana i pokretna, a izobrazbeni centar joj je bio na Koševu u Sarajevu. U početku je brojila 800 do 1200 ljudi da bi kasnije dosegla brojku od 1500 ljudi od kojih su ustrojene tri bojne. Početkom 1942. bila je opskrbljena kamionima, motociklima, s nekoliko talijanskih tenkova i baterijom brdskog topništva.
Kako je Crna legija pobjeđivala, tako su i Jure Francetić i Rafael Boban dobivali veće činove u Ustaškoj vojnici.
Jure Francetić
Francetić je rođen 1912. pokraj Prozora, u malenom zaseoku Vivoze u porodici majke Kate i oca Jurja. 1933. odlazi u emigraciju u Austriju, a potom u Italiju, gdje dobiva čin ustaški čin. Ustašku zakletvu položio je 24. aprila 1933. godine. U maju iste godine boravi u kampu ‘Borgo Val di Taro’ gdje je uvježbavan za izvođenje atentata. Kada Vjekoslav Servatzy preuzima 1934. rukovođenje logorom Janka-Puszta u Mađarskoj, za pobočnika mu je određen Francetić. Godine 1936. vraća se u Italiju, interniran je na otok Giglio, a potkraj 1937. vraća se u Hrvatsku.
Po povratku je uhapšeni interniran u rodni kraj. Ipak 1938. uspijeva doći u Zagreb, gdje kani nastaviti studij, ali ubrzo je, iste godine, pozvan na odsluženje vojnog roka Jugoslavenske kraljevske vojske u Nišu. Nakon odsluženja vojnog roka, tokom kojega je stekao čin podnarednika, vraća se u Zagreb i nastavlja s ustaškom promidžbom, raznosi letke i brošure, u Lici prima i organizira nove članove ustaškog pokreta. Zbog te djelatnosti opet je uhapšen i potkraj 1940. osuđen na zatvor i izgon iz Zagreba. Početkom 1941. sklanja se u Njemačku.
- Nakon proglašenja NDH vraća se u domovinu, a Ante Pavelić ga imenuje ustaškim povjerenikom za Bosnu.
U Sarajevu djeluje na uspostavi nove vlasti i ustroja ustaških postrojbi. Uskoro je dobio i čin poručnika Ustaške vojnice. Zbog svojih samovoljnih metoda došao je u sukob s domobranskim pukovnikom Perom Blaškovićem. 23. maja bio je među hrvatskim predstavnicima na svečanosti gdje je državna vlast u Dubrovniku od Talijana predana Hrvatskoj. 20. juna dobiva čin satnika Ustaške vojnice. U septembru 1941. (nakon pogibije Bećira Lokmića u četničkoj zasjedi) preuzima zapovjedništvo nad jedinicama Sarajevskoga ustaškog logora koje prerastaju u Crnu legiju.
- Hapšenje “svih pravoslavaca, Židova i hrvatskih komunista”
23. septembra 1941. Ravnateljstvo ustaškog redarstva u Zagrebu šalje tajni dopis Ustaškom povjereništvu za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu, kojem je na čelu bio Francetić, u kojem se naređuje hapšenje “Srba-pravoslavaca, Židova a koji su bili poznati već kao komunisti, bilo pak da su imalo sumnjivi, da su skloni tome pokretu”, kao i hrvatskih komunista. Kada je početkom septembra grupa ustaša u Alipašinom Mostu strijeljala 60 srpskih civila, domobranski general Vladimir Laxa je naredio hapšenje krivaca i njihovo stavljanje pred prijeki sud.
- Francetić naredbu nije proveo, o čemu je Laxa obavijestio Glavni stožer domobranstva.
Udruženje ilmije El Hidaje, u 4. tački svoje rezolucije, izdane 14. avgusta 1941. godine, se jasno distanciralo i usprotivilo ustaškim zločinima. Kada su muslimanski intelektualci donijeli Sarajevsku rezoluciju kojom se distanciraju od ustaških zločina nad Srbima, Francetić je prijetio da će pobiti sve njezine potpisnike.
Ukupno je bilo osam “Muslimanskih rezolucija”: Sarajevska, Prijedorska, Tuzlanska, Banjalučka, Mostarska, Zenička, Bijeljinska i Trebinjska, čiji su potpisnici bili istaknuti vjerski radnici, intelektualci, privrednici i ugledni građani. Najpoznatija je Sarajevska koju je potpisalo 108 najuglednijih građana Sarajeva – Bošnjaka, na prijedlog Glavnog odbora El hidaje – društva muslimanskih vjerskih predstavnika, protiv počinjenih zločina i u kojoj se osuđuju oni Bošnjaci koji su učestvovali u masovnim zločinima protiv Srba, Jevreja i Roma.
“Osuđujemo sve one pojedince muslimane, koji su na svoju ruku sa svoje strane napravili bilo kakav ispad i učinili kakvo nasilje. Konstantiramo, da su tako što mogli učiniti samo neodgovorni elementi i neodgovorni pojedinci, čiju ljagu odbijamo od sebe i od svih muslimana. Pozivao sve muslimane, da se u duhu visokih uputa svoje vjere islama i u interesu države, strogo klone svih zlodjela (…) Konstatiramo i to, da su u svrhu, da se odgovornost za nedjela obori na muslimane, izrabljivani fes i muslimanska imena. Naime, oblačili su fes, koji je zaveden kao uniforma sve bosanske vojske, nemuslimanima vršeći razna zlodjela, kojom su se prilikom nazivali međusobno i muslimanskim imenima”. (Odlomak iz Sarajevske rezolucije)
Prilikom ulaska Crne legije u Goražde, lokalni muslimani, koji su preživjeli teror četnika, tražili su od ustaša odmazdu nad srpskim stanovništvom, no Francetić je to spriječio, rekavši taktički: “Po naređenju Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića nema klanja Srba! Poglavnik je zabranio klanje. Ni jednom Srbinu ne smije pasti glava, niti mu se smije išta dogoditi. Tako je Poglavnik naredio!”
Ipak, 20. aprila, na sastanku s njemačkim vojnim zapovjednicima i predstavnicima vlade NDH u Sarajevu, Nijemci su Francetića optužili za ustaške zločine nad srpskim civilima, ali on je odgovorio da su njegove ustaše disciplinirane te je rekao da zločine vrše “pripadnici Hadžiefendićeve milicije”.
15. maja 1942. po odredbi Ante Pavelića, svi pripadnici Ustaškog pokreta koji su do 1941. boravili u emigraciji, među njima i Francetić, proglašeni su pripadnicima Poglavnikove tjelesne bojne, bez obzira na dosadašnje dužnosti, funkcije, i postignute činove. Po tome se od tada Francetića tituliralo kao “potpukovnik P.T.B.-a Jure Francetić”.
Kada su u maju 1942. partizani zauzeli nekoliko sela u okolici Metkovića i ugrozili luku Ploče, vlasti NDH su od talijanskih vojnih vlasti u tzv. Drugoj zoni zatražile dopuštenje za slanje jedne ustaške satnije u dolinu Neretve. No Francetić je pokrenuo čitavu bojnu koju je namjeravao stacionirati na državnim granicama u istočnoj Hercegovini. Uslijedio je ultimatum Talijana, te se Francetić morao povući u Sarajevo.
- Talijani su smatrali da Francetić sa svojim muslimanskim postrojbama oko Višegrada namjerava pripojiti dio Sandžaka NDH.
Talijanski general Renzo Dalmazzo je smatrao da Francetić sa svojih 3000 boraca u okolici Mostara ne poštuje talijanske vlasti i pokušava djelovati potpuno samostalno. Francetić je to objašnjavao tvrdeći da je odgovoran samo maršalu Slavku Kvaterniku.
Početkom juna Francetić je sa svojom postrojbom ušao u Mostar i blokirao sve ulaze u grad, prisilivši talijanskog zapovjednika da mu preda vlast nad gradom. No Talijani su zaprijetili da će otvoriti topničku vatru na njegovu postrojbu ako se ne povuče. Kada se Francetić odbio povući, Talijani su dopustili dolazak crnogorskih četnika u Hercegovinu. Nakon savjetovanja s nadređenima, Francetić se povukao. Isti mjesec Francetić je promaknut u čin pukovnika.
- 1942. Crna legija je vodila uspješne akcije na Kupresu i oko Bugojna. Od dijela Legije, tada već službeno zvane I. stajaći djelatni sdrug, nastaje V. stajaći djelatni sdrug, nad kojim zapovjedništvo dobiva Francetićev zamjenik Rafael Boban.
Sastav 1. sdruga Crne legije bio je:
- III. Djelatna bojna – Srebrenica
- XXI. Djelatna bojna – Srebrenica
- XXII. Djelatna bojna – Vlasenica
- XXIII. Djelatna bojna – Kasindol
- XXIV. Djelatna bojna – Sokolac
- XXV. Djelatna bojna – Goražde
17./25. avgusta 1942. Nakon posljednjeg preustroja, Crna legija je upućena na prostor između Zvornika i Drinjače da uništi koncentrirane partizanske snage u brdima sjeverno od Vlasenice. Tokom napada (Operacija Vlasenica), Crna legija je djelovala sa svojom uobičajenom žestinom protiv partizana i civila koji su im pomagali.
- Počinjeni su zločini nad nedužnim stanovništvom.
Njemački oficiri za vezu su preporučili svom zapovjedniku, generalu Fortneru, da raspusti Crnu legiju jer su smatrali da ti zločini samo štete njemačkim i hrvatskim interesima. Fortner se nije složio s time ali je naredio razoružavanje i hapšenje pripadnika jedne satnije Crne legije koja je samoinicijativno namjeravala napasti srpsko stanovništvo na Romaniji. Francetić je također uhapšen 25. avgusta i sljedeći dan predan lokalnim vlastima NDH s preporukom da bude ukoren zbog nekontroliranja svojih jedinica.
- Pavelić je odbio učiniti išta protiv Francetića i na iznenađenje generala Fortnera, 26. avgusta imenovao Francetića zapovjednikom svih “stajaćih djelatnih sdrugova” Ustaške vojnice.
Oktobar 1942. Nakon Francetićevog promaknuća zapovjedništvo nad Crnom legijom je preuzeo ustaški pukovnik Ivan Stipković, dotada domobranski dopukovnik koji je preveden u Ustašku vojnicu.
Vladimir Dedijer pisao je o zločinima koji su se dogodili za teških borbi partizana i Crne legije oko Kupresa. Srpska sela podržavala su partizane pa je Francetić odobrio akcije odmazde. U selu Gornji Malovan ubijeno je oko 70 seljaka sumnjičenih za kolaboraciju s partizanima.
- Najteža odmazda dogodila se 17. jula u srpskom selu Urije. Rezultate odmazde zabilježio je Milovan Đilas koji je idućeg dana posjetio selo sa svojom jedinicom:
“Najprije smo kraj puta, pod širokom krošnjom ogromne kruške, naišli na dva seljaka. Ležali su na travi, u hladu, onakvom istom hladu u kakvom se odmaraju seoski kosači. Ubijeni su u potiljak, kuršumi su izašli ispod desnog uha i otvorili ogromne rane, tako velike da je iz njih iscurio mozak, tu, kraj njih, na ledinu. Tu je ubijeno još šest seljaka. Tragovi krvi, crni, masni na travi vlažnoj od rose, mučni biljeg posljednjeg daha šest težačkih života. Ali tih šest seljaka sklonio je netko od ono malo preživjelih.
Pošli smo dalje putem, s obje strane živice od ljeskovog žbunja i paprati, i, najednom, na sred puta, ne sjećam se točno broja, deset, dvanaest leševa. Čini mi se, svega dva sredovječna čovjeka. Ostalo žene, djevojke, dječaci, djeca. Na tri četiri koraka od ove gomile krvi i mesa – kolijevka prazna, bez pelena, bez djeteta, sa slamom uvoštanom od dječje mokraće. Ova slama u kolijevci djelovala je tako, da se činilo kao da je još topla od dječjeg tijela.
Dijete je ležalo u gomili leševa. Ali glava je bila sva zdrobljena, bez poklopca, bez kapi krvi u šupljoj lubanji. Mozak – možda od tog djeteta? – upravo malo guste bijele kaše ležalo je pored glave, s komadima mesa. Čime je ubijeno ovo dijete? Možda kuršumom, možda kundakom, možda kamom, a možda je klincima potkovanoj ustaškoj čizmi bila dovoljno meka glava dojenčeta? Dijete je ležalo na lijevoj strani, ali lica okrenuta nebu, ručica skupljenih uza se, grudni koš bio je zdrobljen i ispod krvave košuljice, vrlo malo krvave, virio je naduven trbuščić. Sitno srdito dječje lice bez lubanje…
Francetić je slao i ljude u logor Jasenovac jer su “širitelji lažnih vijesti protiv državnih probitaka te su kao takvi pogubni za javni red i sigurnost”.
- Dana 22. decembra 1942. godine, Francetić je pošao na novi zadatak u Liku avionom, gdje je trebao preuzeti zapovjedništvo nad tamošnjim ustaškim i domobranskim postrojbama.
Avionom je upravljao domobranski zastavnik Mijo Abičić. Prije toga su Talijani izveli sabotažu na avionu kojim je Francetić letio za Gospić i prisilili ga sletjeti pored sela Močile kod Slunja, što je bio teritorij kojeg su kontrolirali partizani. Francetića i njegovog pilota su odmah uhvatili partizani, ali ih nisu mogli obraniti od srpskih seljaka koji su ih izboli vilama i roguljama.
Teško ranjen Francetić je bio prebačen u partizansku bolnicu gdje su mu kirurzi pokušali spasiti život da bi ga zamijenili za 100 zarobljenih partizana, ali nisu u tome uspjeli. Francetić je umro 27. decembra 1942. godine.
Tokom rata u BiH brigada HVO-a iz Zenice je nosila ime Brigada “Jure Francetić”, da bi poslije preustroja dobila ime “44. samostalna domobranska bojna “Jure Francetić””. Bojna HOS-a iz Tomislavgrada nosila je naziv 13. bojna “Jure vitez Francetić”. U Slunju je 2000. postavljena spomen-ploča Juri Francetiću koja je uklonjena nakon 2004. Jedna ulica u zapadnom Mostaru nosila je ime Ulica Jure Francetića od 1995. do 2022. godine.
Rafael Boban
Rafael Ranko Boban je rođen 1907. u Sovićima kraj Gruda. Isprva djelatni oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije. U ustaški logor Bovegno u Italiji došao je u ljeto 1932., ali se odmah vratio i sudjelovao u Velebitskom ustanku, te opet preko Zadra potražio boravište u Italiji. U maju 1934. Ante Pavelić imenovao ga je vodnikom. Iduće je godine (1935.) zamjenik zapovjednika satnije na Liparima, potom ga Talijani prebacuju u Kalabriju. Početkom decembra 1937. uhapšen je s grupom ustaša zbog navodnog pripremanja atentata na Milana Stojadinovića, ali je ubrzo pušten. Pripadao je krugu najpovjerljivijih Pavelićevih suradnika.
- Nakon proglašenja NDH vratio se u domovinu i djelovao u Ustaškoj vojnici. 1941. promaknut je u čin ustaškog satnika.
Kada je napadom Hitlera na SSSR došlo do sukoba među dotadašnjim saveznicima nacistima i komunistima, došlo je i do posljedičnog izbijanja partizanskog ustanka protiv vlasti NDH, vođenog od KPJ. Boban tada postaje zamjenik Jure Francetića, zapovjednika elitne jedinice Ustaške vojnice, I. stajaćeg djelatnog zdruga, poznatijeg kao Crna legija. U julu 1942. zapovijedao je I. i II. bojnom Crne legije koje su dva dana i dvije noći branile grad Kupres od partizanskih napada. Nedugo prije pogibije Jure Francetića (potkraj 1942.) I. i II. bojna Crne legije su izdvojene te služe kao osnova za formiranje V. stajaćeg djelatnog zdruga, kojem zapovjednik postaje Boban.
Prema tvrdnjama poručnika Zvonimira Buljana, za Bobanova zapovijedanja V. zdrug je od 2500 ljudi izgubio 1600 i svu vojnu opremu što je dovelo do pada morala te je postrojba morala biti popunjena u Podravini. U februaru 1944., nakon preuzimanja Koprivnice iz partizanskih ruku, Boban je iz odmazde dao strijeljati deset civila a u junu još četvoricu.
Razina do koje su oni, kao i režim koji su zastupali, bili delegitimirani, predstavlja i činjenica da su se sada morali boriti i protiv gimnazijskih đaka. No, istorijska uloga Rafaela Bobana i njegove Crne legije koja je poslana uspostaviti red i sigurnost u Podravini i Prigorju, neće biti upamćena samo po hapšenjima, nehumanim uslovima zatvaranja, obračunu s adolescentima i mučenjima. Važnu ulogu u nastojanju da se uspostavi red i sigurnost na spomenutom području, imale su egzekucije pojedinaca te njihovih obitelji za koje se dokazalo ili sumnjalo da su povezane s NOP–om.
Nakon zauzimanja Koprivnice nije trebalo dugo čekati na prva smaknuća koja su po Bobanovom nalogu započeta 10. februara 1944. godine. Tada je strijeljana grupa od 10 ljudi. Druga egzekucija se dogodila 21. februara gdje je strijeljano također 10 ljudi. 16. marta strijeljano je 20 ljudi. Zbog suradnje s partizanima, Dragutin Lukić je 26. juna obješen na glavnom koprivničkom trgu o uličnu svjetiljku. 30. juna strijeljana je velika grupa od 28 ljudi od kojih se dvoje uspjelo spasiti bijegom. 12. avgusta iz Velike Mučne strijeljano je još 8 Srba od strane 37. bojne V. stajaćeg zdruga.
Nakon što je i Đurđevac početkom ljeta 1944. prešao u ruke Bobana, 5. jula 1944. godine izvršeno je strijeljanje Ignaca Živka, Herberta Kukeca, Josipa Berte i Zlatka Mihalica na đurđevačkom groblju. Oni su, nakon mučenja i maltretiranja u lokalnom zatvoru, strijeljani kao partizanski suradnici, a javnu obavijest o strijeljanju potpisao je Rafael Boban kao „vrhovni sudski glavar“. Nakon strijeljanja, pripadnici Crne legije opljačkali su urarsku radnju Josipa Berte. U periodu između 19. do 22. jula uhapšena je 31 osoba za koje se sumnjalo da su na neki način povezani s NOP–om.
25. jula desetero ljudi iz te grupe strijeljano je na đurđevačkom groblju.
Izuzev ovih javnih egzekucija događale su se i one tajne, kao što je očito iz već spomenutog slučaja profesora Serdara i predstojnika Turka. No, navedene egzekucije zapravo su bile javne te su ustaške vlasti tiskale obavijesti o broju strijeljanih ljudi i razlogu njihova strijeljanja, koji je uglavnom bio napad na nekog od ustaških zvaničnika. Zbirka stampata u Hrvatskom državnom arhivu čuva tri takva oglasa koje je potpisao sâm Rafael Boban kao sudski glavar ili kao zapovjednik V. ustaškog zdruga. Sačuvani oglasi nedvosmisleno potvrđuju osobnu odgovornost Rafaela Bobana za strijeljanja taoca i provođenje odmazdi kao jednog od glavnih mehanizama kojima je Boban nastojao osigurati ustašku vlast u Podravini i Prigorju. U oglasima se gotovo stalno obećavalo da će se u slučaju ponavljanja napada na zvaničbike NDH povećati i broj strijeljanih.
Spomenute egzekucije zapravo su bile odmazde koje nam možda najbolje predstavljaju karakter ustaškog režima i njegovih nositelja jer su ujedno bile i zakonski regulirane od strane NDH.
Egzekucije su ozakonjene 2. oktobra 1941. godine predviđenim protumjerama koje su uključivale strijeljanje 10 partizana, odnosno članova NOP–a, kao i bilo koga od njihovih simpatizera, za smrt jednog ustaše NDH.
Poslije rata ga je ustaški zvaničnik Ivo Rojnica optužio za ubistvo generala Franje Šimića. Pod Bobanovim zapovjedništvom V. stajaći zdrug operira u Podravini, a 13. oktobra 1944. odbija napad partizanskog 6. i 10. korpusa te 7. banijske divizije na Koprivnicu. U istom mjesecu Boban čuva zatočene bivše ministre, Mladena Lorkovića i Antu Vokića u Koprivnici.
Ujedinjenjem Ustaške vojnice i domobranstva Boban u novembru 1944. Boban postaje zapovjednik 5. hrvatske divizije. Na kraju rata imao je čin ustaškog pukovnika i generala Hrvatskih oružanih snaga. U maju 1945. povlači se u Austriju, te se kod Bleiburga uspijeva probiti na sigurno.
- Boban i njegovi najbliži suradnici sudjelovali su u hapšenju te obrađivanju zatvorenika koji su potom nestajali u kaznenom sustavu NDH.
Postoji više verzija o Bobanovoj životnoj sudbini nakon 1945.
Prema jednoj je poginuo 1946. u Podravini u borbi s partizanima, a prema drugoj 1947. kao križar u Hercegovini. Postoje i priče da se prebacio u Argentinu, potom u SAD, gdje je pristupio američkoj vojsci i sudjelovao u Korejskom ratu. Ondje je navodno izgubio ruku te je umirovljen i vraćen u SAD, nakon čega se preselio u Austriju i ondje umro. Poznato je samo da je prilikom rekonstrukcije Vlade NDH u izbjeglištvu 1951. Ante Pavelić imenovao Bobana ministrom Oružanih snaga, iako on nije bio prisutan.
Poznati hrvatski povjesničar dr. Zdravko Dizdar je prema vlastitom navodu raspolagao Bobanovim pismom koje je poslao svojoj supruzi, u kojem stoji da je kao anti-komunistički borac sudjelovao u redovima Američke vojske u Korejskom ratu, te je nakon umirovljenja kao časnik američke vojske živio u Irskoj do smrti.
Po Rafaelu Bobanu, IX. bojna Hrvatskih odbrambenih snaga je 1991. prozvana IX. bojna “Rafael vitez Boban”. I. bojna HOS-a iz Livna je također nosila ime “Rafael vitez Boban” ali je ono kasnije promijenjeno u “Ivan vitez Brdar”. Također je i jedna jedinica Hrvatskog vijeća odbrane dobila ime po Rafaelu Bobanu, 6. brigada “Vitez Ranko Boban” iz Gruda, koja je kasnije preustrojena u 40. domobransku pukovniju “Ranko Boban”. Rafael Boban je dalji rođak Mate Bobana, prvog predsjednika HR Herceg-Bosne. “Ulica Viteza Ranka Bobana” naziv je ulice u Grudama koja nosi njegovo ime.
Veličanje Jure i Bobana, kao i veličanje ustaša i NDH je samo pranje njihovih biografija i istorije od njihovih zločinačkih elemenata.