Ljetovanje u Jugoslaviji: KAD JE TITO NAREDIO DA SVI RADNICI IDU NA MORE, LJUDI NISU ZNALI ŠTA IH ČEKA

• Kako se nekad ljetovalo u Jugoslaviji? Da li se sjećate Makarske, Čanja, sportskih igara?

Usred ljeta 1946. na mitingu u Splitu, Josip Broz Tito, predsjednik tadašnje Vlade Federativne Narodne Republike Jugoslavije, ministar narodne odbrane i maršal Jugoslavije, ocjenjujući poslijeratne uspjehe u sređivanju stanja iznio je i svoje ideje o ulozi jadranske obale u oblikovanju uspješnijeg društva:

“Vidio sam da su u Dalmaciji učinjeni napori u pogledu higijene i zdravlja i moram da kažem da je ono što je urađeno dobro i da je prilično urađeno. Ali, sve je to još uvijek malo, prema onome što treba uraditi. Divna obala naše Dalmacije može da pruži mogućnosti za učvršćenje zdravlja radnih masa svih naroda Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Od lijepe dalmatinske obale treba da stvorimo oporavilišta i sanatorijume, da svaki koji radi i daje svoj prilog zajednici može da dođe da popravi svoje zdravlje i zatim ponovo, još jače, da prione na rad,” priše Express.hr

Naime, odmah poslije Drugog svjetskog rata Jugoslavija je, u julu 1946. godine, donijela Uredbu o plaćenom godišnjem odmoru i počela razvijati sistem socijalnog turizma.

Godinu dana kasnije savezna Vlada je donijela i naredbu o povlasticama za članove sindikata na godišnjem odmoru – famozni ‘K-15’ i ‘regres’ za godišnji odmor. U socijalizmu su upravo to bile povlastice svakog zaposlenog – da dobiju posebne popuste za putovanje i smještaj na moru, i da za ljetovanje od poslodavca još dobiju i džeparac.

Upravo je ta Uredba o plaćenom godišnjem odmoru bila temelj za početak masovnog turizma na hrvatskoj obali. I upravo je razvoj turizma u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata tema znanstvenog rada istoričara Igora Dude i Igora Stanića. Naučni rad iz 2011. godine – „Iza vrata radničkih odmarališta: Službeni zapisi o nestašnima i gladnima 1947.-1950.“ – svjedoče o tome kako su se u bivšoj Jugoslaviji radnici morali tjerati da se odmaraju i da odlaze na godišnji odmor. Malo Jugoslovena je znalo što znači ljetovanje.

Ova naredba, kao što se vidi iz Titovog govora, došla je dakle, s najvišeg zapovjednog mjesta.

Igor Duda, istoričar i vanredni profesor na pulskom Sveučilištu Jurja Dobrile na katedri za modernu i savremenu istoriju, strastveno se bavi proučavanjem razvoja radničke dokolice i pretvaranjem radnika u turiste u bivšoj Jugoslaviji. Budući da je riječ o naučniku, on podatke iznosi na temelju istraženih i provjerenih činjenica iz mnogih vjerodostojnih izvora, pa mu se ne može zamjeriti ni da je sentimentalan i nostalgičan, ili da je prestrogi kritičar. Naprosto je objektivan, a u toj objektivnosti ima mnogočega što se neće svidjeti onima koji govore da su socijalizam i Jugoslavija bili gulag za malog čovjeka i radnika.

Ali u to vrijeme malo njih je znalo što to znači ljetovati i kako se odmarati. Radnici su tada bili još čvrsto vezani za porodice na selu, pa su svaki slobodni trenutak tamo i provodili obrađujući zemlju. Oni koji su pak i mogli otići na odmor, nisu znali šta ih tamo čeka, a mnogima je to trebalo biti prvo veliko putovanje i zato nisu ni imali hrabrosti upustiti se u takvu avanturu. Stoga je država preuzela na sebe i obavezu da radnike– milom ili silom – natjera na trošenje novaca i besposličarenje.

Danas je to sasvim nezamislivo, no evo kako je to bilo prije 70-ak godina.

Zahvaljujući naučnom radu Igora Dude i Igora Stanića, koji su zavirili u arhive, dobili smo vrhunski pedantan uvid kako je izgledao prvi radnički turizam na hrvatskoj obali.

Naime, krajem 40-ih i početkom 50-ih godina prošlog vijeka, sindikati i odmarališta su muku mučili kako motivisati radnike na putovanje. Kad bi ih i uspjeli natjerati da odu na odmor, radnici nisu imali pojma kako se treba u odmaralištima ponašati, a često puta su pravili i probleme. Ali isto tako u Hrvatskom državnom arhivu spisi svjedoče da je u odmaralištima nerijetko problem bio nestručnost osoblja i zloupotrebe upravitelja, ali i loša oprema i ishrana. Sve to ponekad bi završilo prijevremenim povratkom kući.

Kao i sve ostalo, tako je i opremljenost odmarališta bila propisana idealnim standardima, no stvarnost je često puta bila sasvim drugačija. Prema prijedlogu površina jednokrevetnih soba trebala je biti 8-10, a dvokrevetnih oko 14 kvadrata. Veličina soba bila je predmet čak i Titovih savjeta turističkim radnicima kasnih šezdesetih, kako piše Duda u svom radu ‘Od radnika do turista’.

Tako Tito kaže: “Uostalom, ni spavati nije dobro ako je plafon nizak, ako je soba mala, i ako postoje možda i neke druge neugodnosti u vezi s time.”

U Hrvatskoj je 1949. godine bilo 79 domova odmora s ukupno oko 6.000 kreveta i to uglavnom na jadranskoj obali. Svako odmaralište moralo je imati odjel za spavanje i odjel za prehranu i društvene aktivnosti. U odjelima za spavanje svaka soba je, u idealnom slučaju, morala imati svoj sanitarni čvor. Društvene prostorije morale su imati čitaonice s bogatom knjižnicom, dvorene za šah u koje stane veliki broj igrača i promatrača, pa dvorane za bilijar, stolni tenis i lake društvene igre poput domina.

No, kako pišu Duda i Stanić, zatečeno stanje u odmaralištima nije uvijek bilo idealno. Radnici nisu bili zadovoljni kvalitetom ponude “Radnici su nerijetko bili razočarani prilikama koje su zatekli i njihovo početno ushićenje brzo je slabjelo.

Tako je bio nezadovoljan Ivan Milotić koji je iz Raše bio upućen u odmaralište u Biograd gdje je boravio od 8. do 18. maja 1948. i konstatovao sljedeće: “Da uopće organizacija u samom odmaralištu je slaba. Nema čistoće, u nekim sobama ima uši, došlo je do svađe među gostima i čistačicama.”

Svoje nezadovoljstvo nisu krili ni Anton Peruško i Romano Bonadija iz Pule koji su svoj odmor proveli u odmaralištu na zagrebačkom Sljemenu. U žalbi ističu da su već prilikom smještaja u sobu bili razočarani, a znali su da još ima slobodnih mjesta te se pitaju: “…zašto se je nas koji smo došli iz suhog Istarskog kraja bacilo u prostoriju za koju smatramo po njezinoj vrijednosti nije sposobna niti za skladište, a kamo li za odmaranje ljudi, budući da je ista u prizemlju i vlažna.”

Mihovilić nadalje piše: “Općenito stanje odmarališta je nezadovoljavajuće, a proizlazi iz nedovoljnog iskustva i energičnosti samog upravitelja odmarališta ali se na njemu vidi da ima volju za rad i požrtvovnost samo mu je nužno potrebna stručna pomoć.”

Uvjeravanje masa da bolji život počinje i turizmom nailazilo je na zid iza kojega su stajale navike tradicionalnoga društva nenavikloga na godišnje odmore, putovanja i povlastice, ali i početne slabosti i krutosti sistema koji ih je htio učiniti svojim korisnicima.

Nisu svi pristajali na upućivanje na odmor bez svojih porodica, u zadanom terminu, na planom predviđeno mjesto, u okolnostima loše saobraćajne povezanosti i ograničene opskrbe hranom, uz glasine o nametanju stroge odmarališne discipline, te u ozračju političke neizvjesnosti kasnih četrdesetih.