Skip to content

‘Ljudi, ne odlazite u tuđinu, ovde imaš platu 500 ili 600 eura, ali ne trebaš platiti stan, ostane ti 200’

‘Život u Holandiji je za mene bio odličan, ali sam oduvijek voleo Hrvatsku, Hrvatska mi je strašno nedostajala’

Dok se mnogi iseljavaju iz Hrvatske, sve je više i onih koji se vraćaju ili se doseljavaju u Hrvatsku. Takav je slučaj porodice donedavnog hrvatskog Holanđanina Tomislava Vlainića iz Pakraca, odnosno Batinjana, naselja koje je od Pakraca udaljeno šest kilometara, a u kojem Tomislav živi posljednje tri godine.

Tomislavovi roditelji, otac Josip i majka Katica živjeli su u Osijeku gdje im je rođena kćerka Ljiljana, a nakon što su preselili u Zagreb, 1959. je rođen Tomislav. Kada mu je bilo 15 godina, 1974. je cijela porodica preselila u Holandiju, piše mojportal.hr.

– Čim sam počeo raditi u Holandiji, znao sam da ću se do 60. godine života vratiti u Hrvatsku. Makar, život u Holandiji je za mene bio odličan, ali ja sam oduvijek voleo Hrvatsku, meni je Hrvatska strašno nedostajala, strašno mi je nedostajao način života kako se živi ovdje. Zato sam više od 30 godina, praktički svoj cijeli radni vijek, uplaćivao dodatna sredstva u mirovinski fond da bih mogao ranije u mirovinu – priča Tomislav.

Zaljubio se u razoreni Pakrac

– Godine 1999. napokon sam se odlučio kupiti kuću u Hrvatskoj, a poveznica s Pakracom je bila jedna gospođa iz Holandije koja se zaljubila u Pakračana Ivana Benharta. Budući da sam planirao ići za Hrvatsku ta me gospođa zamolila da nju, njeno dijete i njihove stvari povezem prema Pakracu i tako sam i napravio, prepričava Tomislav.

Dobro se sjeća dojma koji je na njega ostavio prvi susret s Pakracom u kojem su 1999. još bili vidljivi ratni ožiljci.

– Izgledalo je stvarno užasno, obnova je tek počela i bilo je jako puno razrušenih i uništenih kuća i zgrada. Ali u mojim očima je Pakrac izgledao nekako prekrasno i baš to je najbizarnije. Jer, došao sam iz možda najuređenijeg dijela Europe, živjeli smo u naselju Lisse koje je doslovno u čuvenim nizozemskim cvjetnim poljima tulipana. Ali Pakrac je imao nešto u što sam se zaljubio „na prvu“ i što me i danas drži – kaže Tomislav.

Nakon toga je nastavio putovati po Hrvatskoj, razgledavati i tražiti kuću za kupovinu. Kada je završio obilazak, prije povratka u Nizozemsku ponovno je došao u Pakrac po prikolicu i tada mu je Ivan predložio da odu u Batinjane kako bi mu pokazao kuću s prekrasnim pogledom.

– Dočekali su nas vlasnici. Kuća nije bila u dobrom stanju, ali je imala taj pogled koji me očarao. S nama je bio moj otac i sjećam se da se on samo okrenuo prema meni i pitao me:

– Je l’ to to?

– Je, to je to!, odgovorio sam iste sekunde. Odmah smo platili i kupili kuću, s neskrivenim oduševljenjem prepričava Tomislav. Vratio se u Nizozemsku, a otac je ostao kako bi organizirao i započeo preuređenje kuće. Tomislav je dolazio tri puta godišnje i tijekom vremena je u ovom naselju kupio još dvije kuće da bi se odlaskom u mirovinu 2017. u Batinjanima i trajno nastanio.

Dobro je iskoristio kvalitetan nizozemski sustav doškolovanja pa je praktički cijeli život posvetio školovanju i usavršavanju.

Zahvaljujući tome je, uz višu medicinsku, stekao zvanje socijalnog radnika, a budući da je od 20. godine bio član kršćanskog sindikata, kasnije se doškolovao za pravnog savjetnika. Tijekom radnog vijeka je često kombinirao poslove odnosno radio više poslova istovremeno. Tako je posljednjih deset godina pred mirovinu radio 20 sati kao socijalni radnik, a 20 sati kao pravni savjetnik u sindikatu.

Prekrasna priroda i pejzaž

Danas Tomislav u Batinjanima živi sa Rikselienom, suprugom iz drugog braka, koja obožava uređivati okoliš oko kuće, a najviše uživa u brizi oko cvijeća i naravno, uživanju u spektakularnom pejzažu i pogledu. S njima živi i 29-godišnji sin Benjamin, po zanimanju samostalni izvođač 3D vizualizacije i multimedijskog dizajna, a odnedavno i pakrački obrtnik.

Inače, Benjamin je u Batinjane došao prije godinu i pol dana, a radi za klijente iz Amerike, Australije, Kanade, praktički iz cijelog svijeta. Tomislav kaže kako je Benjamin još kao dijete bio jako zaljubljen u ovu prirodu i krajolik pakračkog kraja i još tada je uvijek govorio kako bi volio ovdje živjeti. Imao je nedavno ponudu da ide raditi u Kanadu, u jedan filmski studio, ali je odabrao Batinjane i ovaj način rada. Uz Benjamina, Tomislav ima još sina Thomasa te kćeri Nadalinu i Elizu, a imaju i 6 unučadi.

Vlainići trenutno najviše rade na renoviranju i uređenju dviju seoskih kuća koje žele obnoviti i urediti u starinskom stilu. Posla je puno, ali kaže Tomislav kako to rade s posebnim zadovoljstvom, sebi za gušt, za svoju obitelj i prijatelje koji im dolaze u posjete. Paralelno, u postupku su otvaranja OPG-a s obzirom na to da se Benjamin i Tomislav namjeravaju baviti pčelarstvom, opet kao svojevrsnu terapiju i gušt.

Ljudi koji ovdje žive ni ne vide kako je njima ovdje život u stvari lijep, ugodan i miran. Bilo je onih koji su došli k nama u Nizozemsku i, iako su kod nas na selu bili samo nekoliko dana, ta gužva je za njih bila previše. Općenito mi se čini da ljudi koji žive u ovim kraju nisu svjesni bogatstva koje imaju i u kojem žive. Znaju što jedu i piju, hrane se i žive zdravo, bez gužve i stresa koji gužva uzrokuje. Hrvatska ima nešto što nemaju ostale zemlje na zapadu Europe. To tamo ne postoji.

Prije ove korone mene su ovdje posjećivali moji brojni nizozemski prijatelji i bivše radne kolege i suradnici i kada su oni kroz par dana boravka ovdje vidjeli kako je ovdje ugodno, opušteno, mirno, svi su se oduševili. Neki čak toliko da su ubrzo i oni kupili kuće, neki u Batinjanima, neki u Šeovici. Da nije bilo korone siguran sam da bi još najmanje dvoje Nizozemaca ove godine kupilo kuće u Batinjanima.

Hrvatska ipak ima i jednu veliku prednost koju moji gosti iz Nizozemske kada dođu ovdje, odmah primjećuju, a to je samoodrživost. Ovdje praktički svatko može imati svoj bašću ili vrt, uzgajati krumpir, povrće, voće. U Amsterdamu, na primjer, oni koji žele zadržati vrt moraju godišnje plaćati 700% više poreza. Znači, to je kažnjavanje – priča Tomislav i nastavlja:

– Osim toga, ovaj kraj se doživljava kao slabo razvijen što je po meni pogrešna slika. Pa u našem selu svi imaju kompjutor, auto, neki čak i dva auta, svi imaju frižider i imaju što za jesti – tvrdi Tomislav i u istom dahu se prebacuje na temu koja ga posebno ljuti i smeta – iseljavanje iz Hrvatske.

Ljudi pogrešno razmišljaju

“Ljudi odlaze u Njemačku, Austriju, Irsku… Smatram da ti ljudi pogrešno razmišljaju. Po meni nema smisla da oni koji ovdje imaju posao i svoju kuću ili stan, odlaze raditi u inozemstvo. Ljudi ovdje još nisu svjesni da je vani nevjerojatan luksuz imati svoju kuću ili stan za stanovanje. Mala kućica u Nizozemskoj košta oko 300 tisuća eura, mali stan 150 tisuća i to ako dobro prođeš. A da bi uopće kupio moraš se zadužiti na primjer na 30 godina. I onda si obavezan da to vrijeme ostaneš zdrav kako bi mogao otplaćivati, a paralelno moraš skupo plaćati osiguranje da u slučaju bolesti ne ostaneš bez svega – priča Tomislav. Smatra kako je rješavanje stambenog pitanja u inozemstvu bitno složenije i skuplje.

– Drugo rješenje je najam prostora za stanovanje. U Nizozemskoj je stanarina između 800 i 1200 eura, a na primjer prosječna plaća u medicinskoj struci kreće se između 2000 i 2500 eura. Znači, na najam ti ode skoro pola plaće, a gdje su režije, treba živjeti, jesti, piti. Tu je i auto koji naši ljudi uzimaju na najam, što ni jedan Nijemac ili Nizozemac neće napraviti. Osnovno i dopunsko zdravstveno osiguranje košta oko 200 eura mjesečno. Kad ljudi dođu ovdje u posjet kukaju kako je tamo preskupo, ne ide se van jer je kava 2,5 ili 3 eura. I kad se sve to podmiri, možda vam ostane 200 eura. Možda… – malo je zastao, na trenutak se zamislio pa nastavio.

– Ovdje imaš plaću 500 ili 600 eura, ali ne trebaš platiti stan ili kuću, platiš režije i opet ti ostane 200 eura. Pa kog vraga onda ideš u tuđinu?! – kaže za mojportal.hr vidno uzbuđeni Tomislav, ali ističe da se osim ove ekonomske, obavezno treba voditi briga i o emotivnoj računici.

– Ona je još strašnija. Tim našim ljudima gore fali društvo, obitelj, prijatelji, često su usamljeni, pa sjede u sobi, dođu kasno s posla, strgani i umorni, nikuda ti se ne ide i već si gotov. I tako iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Na duži period to ljude ubija i oni u stvari promaše i potroše najljepše godine svojih života – tvrdi Tomislav.

Rasprodaja bogatstava je opasnost

Ipak, priznaje da je ogroman nesrazmjer vrijednosti nekretnina u Nizozemskoj i Hrvatskoj, pa procjenjuje da bi imanje i tri kuće koje ima u Batinjanima, u Nizozemskoj vrijedilo oko 3 i pol milijuna eura.

Ima Tomislav spreman odgovor i na konstataciju da ima dosta onih koji iz Hrvatske odlaze zbog velike nepravde.

– Ta nepravda je zapravo globalna. Je l’ mislite da te nepravde nema u Nizozemskoj ili Njemačkoj? Na zapadu je još i gore, ali taj nemilosrdni sustav je praktički usavršio zataškavanje takvih slučajeva pa se nama čini da je tamo sve savršeno. A daleko je od toga.

Uz sve razlike, Tomislav i vidi jednu sličnost Nizozemske i Hrvatske za koju ne krije da mu se baš ne sviđa.

– Kada smo mi došli u Nizozemsku, ta zemlja još nije bila toliko privatizirana, ali je ubrzo rasprodala praktički sva svoja bogatstva i danas imamo slučaj da je Njemačka vlasnik oko 40 posto Nizozemske. Budući da sam bio u sindikatu, iz prve ruke znam da je to jako utjecalo na ljude jer su se promjenom vlasnika na lošije mijenjala i prava radnika. Posljedica toga je siromaštvo koje je u Nizozemskoj pogodilo oko 20 posto stanovnika. Tamo to zovemo “tiha bijeda”. Bojim se da se nešto slično događa i u Hrvatskoj i da i ovdje globalizacija proždire mali kapital.

Pogled kao na razglednici

Iako je posebno kroz svoju veliku ljubav glazbu dijelom uključen u društveni život, želja mu je u budućnosti više se posvetiti radu u nekom od ovdašnjih KUD-ova, a još više se namjerava posvetiti također velikoj ljubavi – slikarstvu.

Na kraju, dok pokazuje što je sve napravio, ali i što sve planira raditi sljedećih tjedana i mjeseci, Tomislav za mojportal.hr zaključuje:

– Mislim da na kugli zemaljskoj nema ljepšeg pogleda od ovog koji mi imamo s naše terase. Pa to je pogled na prirodu kao s razglednice! Zato kažem da mi ovdje živimo kao da smo svaki dan na godišnjem odmoru. Oduševljeni smo ovim ambijentom i tom ljepotom i sretni smo što nas ta faza divljenja još uvijek nije prošla!