Skip to content

Lotos stopala – najkontroverzniji stari kineski običaj gužvanja stopala

Jedan od najkontroverznijih starih kineskih običaja podvezivanja stopala sprovodio se skoro 1000 godina, a nekoliko teorija objašnjava kako je nastala takva praksa.

Postoji nekoliko teorija koje nude razloge za početak ove neprijatne tradicije, od želje da se imitira prirodno malo stopalo prinčeve najdraže konkubine, pa sve do priče o carici koja je imala mala, zdepasta stopala, zbog čega su postala pomodna.

Podvezivanje stopala praktikovala je elita u bogatim područjima Kine, što sugeriše da je običaj potekao od bogatih djevojaka koje su na taj način slavile svoju pošteđenost od fizičkih poslova.

Djevojčicama su prilazili stariji noseći duge zavoje. Uzimali bi njihova jedva formirana stopala i zavijali ih i gužvali dok se ne bi potpuno deformisala. Cilj je bila “zlatna noga”, stopalo ne veće od deset centimetara koje su tadašnji muškarci smatrali privlačnim i dostojnim ženidbe.

Podvezivanje se najčešće baziralo na lomljenju kostiju luka stopala. Proces je trajao gotovo dvije godine kako bi se dobio željeni efekat stopala velikog svega osam centimetara.

Najčešće je počinjao između treće i jedanaeste godine života, prije nego što se razvije luk stopala do kraja. Radilo se u zimskim mjesecima kako bi noge bile neosjetljive na bol. Prvo bi se svako stopalo umakalo u toplu mješavinu bilja i žiγοtinjske krvi kako bi se smekšalo, a potom bi se nokti na nogama sjekli koliko je dopušteno kako bi se spriječio nastanak infekcije.

Djevojkama su masirana stopala, kako bi se pripremila za ono što slijedi, a dugački zavoji kojima se to sve izvodi umakali su se u istu onu mješavinu bilja i krvi. Da bi se spriječio rast noge, prsti stopala se savijaju prema dolje dok ne dotaknu tabane i pritiskaju se dok ne puknu.

Nije bilo nikakve anestezije tokom procesa, tako da su djevojke trpjele nesnosan bol. Kada se prsti slome i saviju pod taban, cijela noga bila je zatezana unazad kako bi luk stopala takođe pukao i time omogućio početak pravog podvezivanja.

Kada je podvezivanje završeno, krajevi tkanine koja je služila u te svrhe bili su zašiveni kako bi se spriječilo otpuštanje. Sušenjem, zavoji bi se dodatno smanjili i još čvrće podvezivali.

Da bi kosti zarasle na pravi način, puno pažnje je posvećivano stopalima koja su se redovno prala i pregledala. Umakana su u posebne smjese koje su pomagale da odumrlo tkivo otpadne, a nakon ovakvog tretmana stopala bi se ponovo uvijala, svaki put dodatno čvršće.

Ipak, podvezivanje je moglo uzrokovati tešku infekciju i gangrenu, a živjeti sa takvim stopalima bilo je bolno, iako je bilo uvreženo mišljenje da su žene mogle normalno da hodaju, rade u poljima i penju se po planinama.

Oblik savršenog stopala bio je poput lotosovog pupoljka, okruglasto i zaobljeno na peti, a na prstima prelazi u šiljak, čime je sva težina prenesena samo na veliki prst.

Bolovi koje su ove djevojke trpjele bili su strašni i konstantni. Trajali su godinama.

Namjenski su pretvarane u bogalje kako bi postale statusni simboli. Jedini muškarci koji su mogli sebi da priušte žene koje svuda moraju da se nose i ne mogu da zgaze i rade su bili bogataši. Kuća puna ovakvih žena pokazivala je da neko ima toliko novca da može sebi da priušti žene kojima je jedina funkcija da budu dekoracija i majke.

Ove nesrećne žene su navodno imale zanosan hod, a to je zapravo bilo njihanje koje je omogućavalo bilo kakvo kretanje jer normalan hod nije bio moguć. Takvo geganje proglašeno je za vrhunac ženske privlačnosti.

Majke zlatnih mučenica

Djevojčice su najčešće sakatile rođene majke u želji da ih što bolje udaju a najgore su prolazile one iz siromašnih porodica jer uz svu muku nisu imale adekvatnu njegu.

Koristili su kalupe za vezivanje stopala da bi bile “savršene”.

Više od 1500 starih modela ženskih, muških kao i dečijih cipela, cipela od 3 cuna, različitih modela i dizajna iz raznih delova Kine su izložene u Bai li tang muzeju. Najmanja cipela je duga 9 cm, a najveća 19cm. Ove cipele sistematično pokazuju razvoj i istoriju obuće u kineskoj kulturi.

Nakon osnivanja Narodne Republike Kine 1949. praksa je konačno zabranjena a definitivno zabranjena pod Mao Cetungom verovatno zbog toga što je politika zahtevala ravnopravnost žena a bili su potrebni i radnici.

Žene sa podvezivanim nogama su se morale suočiti sa sankcijama. Danas je ova praksa zabranjena a na to se gleda kao na noebičnu pojavu jer mnogi kinezi naročito u gradovima uzimaju za ideal lepote, stilove Zapada.

Cipele za lotos stopala se više ne proizvode.

Posljednja fabrika koja je proizvodila isključivo cipele za lotos stopala zatvorena je 1988 godine.