Luka je za 18. rođendan tražio da mu kupe ovce i ostao je na selu da sačuva porodično imanje

Luka Crepuljarević je imao 15 godina kada je shvatio da će imanje njegove bake gdje mu je i otac rođen, potpuno prοpasti ako on ne preuzme brigu o njemu. Već tada je sve češće sa Zlatibora gdje je živio sa majkom i sestrom odlazio u planinsko selo Semegnjevo da bi se na kraju tamo sam i preselio.

Pročulo se za njegovu priču jer je ovaj mladić oduševio mnoge zbog želje da nastavi tradiciju.

Luka je za 18. rođendan od majke zatražio da mu kupi ovce kako bi mogao da započne da istinski vodi domaćinstvo koje je godinama bilo u njihovoj porodici. U isto vrijeme, nije odustao ni od škole pa je sada, godinu dana kasnije uspješan brucoš, sa položenim svim kolokvijumima i nekoliko položenih ispita.

“Ljudi su dolazili da obiđu moje selo, da vide tu ljepotu. Porazgovaraju sa mnom. Drago mi je što sam to njihovo pozitivno mišljenje potvrdio, jer svi su obećali da će doći ponovo. Najinteresantnija ponuda definitivno je stigla iz Austrije od jednog čovjeka koji je onako malo kroz šalu, ali malo i kroz zbilju predložio da me “uda” za kćerku, jer kako je rekao takvog zeta je oduvijek priželjkivao.”

“Da sam se odlučio za to imao bih sve osigurano i posao i kuću i primanja, ali naravno odbio sam”, ispričao je uz osmijeh Luka za agenciju RINA.

Kaže, ne planira odustati od poljoprivrede. Proširio je svoj stočni fond pa sada ima i kravu i tele, a uskoro planira da započne i domaću proizvodnju sira. Od obrazovanja također ne odustaje, vrijedno uči kako bi na vrijeme završio fakultet.

“Bilo je onih koji me ne razumiju, ali mnogo više onih koji podržavaju moju odluku da kao mlad čovjek ostanem na selu i nastavim se baviti poljoprivredom. Sada sam obogatio moj stočni fond. Srećan sam čovjek jer radim ono što volim i živim u svom selu. Taj mir nitko i ništa ne može da nadomjesti”, rekao je Luka.

Kako dodaje, to ne znači da se odvojio i izοlovao od cijelog svijeta. Ostatak njegovog života je isti kao i bilo kom drugom momku od 19 godina.

“Imam sve društvene mreže, provodim vrijeme sa vršnjacima družimo se i posjećujemo. To što živim u selu i bavim poljoprivredom nikako ne znači da sam pećinski čovjek. Putevi su asfaltirani i čak po velikom snijegu i minusu potpuno prohodni. Za pola sata sam u centru Zlatibora”.

Najveću podršku mu i dalje pružaju majka i sestra, koje se nisu protivile njegovoj volji da svoje vrijeme i energiju uloži u rad na porodičnom imanju. Prvobitno mu je majka spremala hranu da nosi sa sobom, ali i tada je Luka pokazao da sve može sam.

“Volim da pojedem, ali volim i da spremim. Nisam htio mamu da opterećujem da mi stalno kuha i sprema u torbe. Već sam naučio da kuham, domaća pita sa ručno sukanim korama mi je specijalitet. Ali, znam da napravim i rakiju, džem od naših domaćih šljiva”, priča ovaj momak.

Na ono čuveno pitanje “gdje vidi sebe za 10 godina” kaže kako misli da će završiti fakultet, oženiti se ali i ostati na selu jer kaže on, nije nikakav νuk samotnjak.

“Možemo da živimo i na Zlatiboru, ako poslovi to budu od nas zahtijevali, ali domaćinstvo u Semegnjevu ne smije da se ugasi. Ovdje sam prenio i slavu da slavimo, nema veće miline oko srca kad zapaΙite slaνsku svijeću ispod slika svojih predaka”, kaže ovaj momak.