Moray, terasasta bašta Inka
U blizini Svete dolina Inka, četrdesetak kilometara od grada Cuzca, nalaze se zanimljive koncentrične terase smještene u prirodnim vrtačama.
Ne zna se tko ih je izgradio, no za posljednje korisnike, Inke, bile su istraživačke stanice za proučavanje utjecaja ekoloških čimbenika na urod biljnih kultura.
U Morayu, kompleksu posvećenom poljoprivredi, vjeruje se da su Inke uzgajale biljke koje potječu iz drugih dijelova carstva. Njegove kružne terase otkrivaju nešto spektakularno: ima više vlage na terasama ispod nego u gornjim, pokazujući nekoliko mikroklimata koji su neophodni za uzgoj biljaka iz drugih područja i klime.
Naime, različita dubina i orijentacija ovih terasa s obzirom na vjetar i sunčeve zrake uvjetuju različite mikroklimatske prilike od kojih je najizraženija temperatura.
Kod najveće, trideset metara duboke vrtače, prosječna temperaturna razlika između najniže i najviše terase dosiže i pet stupnjeva Celzijevih što omogućava uzgoj velikog broja biljnih vrsta.
Studije polena pokazuju da su Inke na terase Moraya nasipavale tlo i uzgajale sjeme iz različitih krajeva carstva radi njegovog poboljšanja: tlo i sjeme se donosilo iz suptropskih džungli, priobalnog pustinjskog predjela i andskih Kordiljera.
Biljne vrste kojima je za razvoj potrebna niža temperatura uzgajale su se na nižim terasama, i obrnuto.
Na svim razinama bilo je dovoljno vode zahvaljujući kanalima za navodnjavanje koji su i danas u funkciji, iako se još uvijek ne zna na koji se način voda odvodila iz vrtača, budući da se niti danas za vrijeme kišnih sezona voda ne zadržava niti poplavljuje njihova dna.
Inke su poznavale i važnost prihrane tla za što su im služili guano, riblji ostaci, kompost te izmet ljame i alpake.
Terasaste vrtače Moraya još uvijek su velika zagonetka, no ono što se zna jest da su Inke bile vrsni poznavatelji prirodnih zakonitosti kojima zahvaljujemo na stotine sorti krumpira, kukuruza, manioke i drugih kultura prilagođenih ljudskim potrebama.
Izvor: NovaAkropola/Ivančica Krivdić