Na današnji dan su vojnici HVO-a izvršili masakr nad Bošnjacima u Ahmićima
- Četrdeset osam sati pepela!
Tako je nazvana jedna od najstrašnijih operacija izvedena tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, iza koje su ostala tek tijela 116 ubijenih civila među kojima 32 žene i 11 djece, koja su spaljivana! Najmlađa žrtva zločina bila je tromjesečna beba!
- Iza ovog zločina stoje pripadnici 4. bojne Hrvatskog vijeća obrane (HVO)
Svjedok ovog stravičnog zločina i preživjeli Hazrudin Bilić, mještanin Ahmića koji je danas prisustvovao ovom kao i svakom prethodnom obilježavanju godišnjice stradanja nevinih žrtava. Za N1 je kazao da su mu sjećanja i dalje svježa prisjećajući se kako je tog kobnog dana sve izgledalo. Kako kaže, još više boli što nema suživota niti priznanja ovog stravičnog zločina.
Tog 16. aprila 1993. godine bio je ispred džamije u koju je krenuo na sabah. U ranim jutarnjim satima se začula pucnjava po džamiji dok je on zajedno s ostalim džematlijama klanjao namaz. Nije ni slutio da bi se to moglo desiti.
Danas, 32 godine poslije, selo Ahmići, iako je tada bilo sravnjeno i potpuno izmijenjeno nakon stravičnog masakra, danas je ono spokojno i odiše mirom i tišinom, međutim, kako je kazao Bilić, priznanja zločina nema, a samim time ni suživota.
Mnogo je o svemu tome rečeno i mnogo toga se zna, ali poslije 32 godine i ovog što doživljavamo ne vidim pomaka niti ikakve razlike. Ponovo nakon 32 godine postavljaju nekakva obilježja na mjesta gdje je po haškim presudama bio legitiman vojni cilj. Na sve moguće načine se pokušava ovo naše stradanje minimizirati i da se HVO i naše komšije predstave kao žrtve. Nedavno su ‘na divlje’ postavili spomen obilježje i najgore je što koriste vjerske simbole za negiranje genocida u Ahmićima, kazao je Bilić.
Kako kaže, sjećanja su uvijek svježa, a pogotovo svakog 16. aprila kada se obilježava godišnjica.
Teško je, a ova situacija ponovo asocira na 1992. godinu umjesto da živimo što ljepše i bolje u nekom suživotu, oni sve to negiraju. Nije nam potrebno pomirenje. Potrebno nam je prvo izvinjenje pa onda pomirenje, poručio je Bilić.
U ranim jutarnjim satima, 16. aprila 1993. godine, pripadnici jedinica za posebne namjene Hrvatskog vijeća obrane (HVO) “Džokeri” i “Maturice” izvršili su napad na selo Ahmići. Ezan za sabah-namaz, jutarnju molitvu muslimana, bio je znak za napad. Ubili su 116 civila bošnjačke nacionalnosti, te spalili njihovu imovinu. Najmlađa žrtva u Ahmićima bila je tromjesečna beba dok je najstarija imala 82 godine.
Presude
Jedan od zapovjednika HVO-a Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora. Kordić, koji je u austrijskom zatvoru izdržavao 25-godišnju kaznu zbog zločina u centralnoj Bosni, među kojima i zbog zločina u Ahmićima 16. aprila 1993. godine, oslobođen je nakon izdržane dvije trećine kazne. Međutim, nikad se nije pokajao za Ahmiće. Dočekan je kao heroj.
Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić su osuđeni na kazne od šest do deset godina zatvora za sudjelovanje u masakru, ali su novom presudom 2001. godine oslobođeni optužbi.
Haški sud je osudio i bivšeg pripadnika specijalne jedinice HVO-a “Džokeri”, bosanskog Hrvata Miroslava Cicka Bralu, na 20 godina zatvora. Paško Ljubičić osuđen je na osam godina zatvora, a nakon odležane dvije trećine kazne pušten je na slobodu, dok je Tihomir Blaškić osuđen na devet godina zatvora. Na slobodu je pušten nakon što je odslužio kaznu od osam godina i četiri mjeseca.
Sud BiH je na deset godina zatvora osudio Paška Ljubičića.
Nakon masakra u Ahmićima, političko i vojno rukovodstvo bosanskih Hrvata u kontaktima s međunarodnim predstavnicima podastrlo je čitav niz teorija i (ne)mogućih objašnjenja – od toga da je zločin isprovocirao misteriozni Englez do toga da su ga počinili Srbi, pa čak i Muslimani prerušeni u uniforme Hrvatskog vijeća odbrane.
Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić otkrio je hiljade dokumenata i audio vrpci o planu Franje Tuđmana za napad na pojedine lokacije u Bosni protiv Bošnjaka.