NAMIBIJA NASTAVLJA TRAŽITI PRAVDU za genocid koji je Njemačka počinila

Predstavnici vodećih europskih zemalja okupili su se 1884. godine u Berlinu kako bi odlučili o podjeli Afrike. U tom prekrajanju granica i teritorija Njemačka je također dobila svoj dio plijena.

Do 1911. godine oko 75% autohtonog naroda je istrijebljeno. Namibija nastavlja tražiti pravdu za genocid počinjen u njemačkom kolonijalnom razdoblju.

“Svaki Herero, s oružjem ili bez njega, bit će ubijen. Neću poštedjeti ni žene ni djecu”, to je bila zapovijed izdana u listopadu 1904., kojom je započeo njemački genocid u Namibiji.

Novo istraživanje pokazuje kako zločin i danas ima učinak i kako se Berlin čini nezainteresiranim za stvarno pomirenje, piše Spiegel.

Bol se javlja iznenada, kaže učiteljica Kambanda Nokokure Veii. Bol dolazi dok se vozi kroz stepu središnje Namibije, pokraj stabala gdje su njemački vojnici objesili njezine pretke. Dolazi kada je u glavnom gradu Windhoeku i vidi sunarodnjake svjetlije puti, od kojih su mnogi potomci žrtava silovanja.

Ili kada posjeti spomen mjesto na rubu pustinje Kalahari u regiji Omaheke, jedno od rijetkih mjesta koje podsjeća na genocid koji je Njemačko Carstvo počinilo nad Hereroima i Namama od 1904. do 1908. godine.

Veii, 60-godišnja umirovljena učiteljica engleskog jezika i članica Ovaherero Genocide Foundation iz Windhoeka, stoji ispred groba prekrivenog trnjem. Pridružili su joj se neki od njezinih kolega boraca i zajedno su kleknuli. Jedan čovjek recitira stihove na herero jeziku, a ostali ponavljaju za njim. Veiin glas zadrhti. Ona briše suze s lica.

“Čak i danas, naša patnja ostaje neprepoznata”, kaže ona.

Prošlo je više od jednog stoljeća otkako su Herero i Nama ustali protiv njemačkog kolonijalnog režima u Namibiji, koja se tada zvala Njemačka jugozapadna Afrika. Njemačka vladavina bila je nevjerojatno okrutna.

Na brdu nedaleko od spomenika, viši zapovjednik njemačkih “Schutztruppe” ili “Zaštitnih snaga”, general-pukovnik Lothar von Trotha, izdao je zapovijed za genocid 2. listopada 1904.:

“Unutar njemačkih granica, svaki Herero , sa ili bez puške, sa ili bez stoke, bit će strijeljan. Neću poštedjeti ni žene ni djecu.”

Prema procjenama, između 50.000 i 70.000 ljudi su zaklale trupe von Trotha. Njemačka je vladala Namibijom od 1884. dok ovu koloniju nije izgubila u Prvom svjetskom ratu.

Unatoč brutalnosti zločina koje je Njemačko Carstvo počinilo protiv Herera i Nama, o njima se danas gotovo ne govori.

Kada se današnji Nijemci osvrnu na zločine počinjene u njihovo ime, fokus je uglavnom na nacistima i holokaustu. Skoro da se ne spominju nasilni njemački kolonijalni režimi u Africi i Aziji, koji su kulminirali genocidom nad narodima Herero i Nama.

Činjenica da je prvi genocid 20. stoljeća uopće tema na međunarodnoj razini uvelike je zaslužna ljudima poput Kambande Nokokure Veiija.

Istraživanja ‘Forensic Architecture’ i ‘Ovaherero genocide foundation’ pokazuje kako su njemački doseljenici profitirali od genocida počinjenog nad Nama i Herero narodu. Na početku, bila je to ogromna krađa zemlje, 1902. samo je 6% pripadalo Nijemcima. Nekoliko godina poslije taj postotak je drastično porastao.

Plato Waterbeg, smješten u središnjoj Namibiji, bio je jedno od glavnih mjesta genocida,uz pomoć povijesnih fotografija, Forensic Architecture je uspio izraditi model krajolika, danas je na tom mjestu parking.

Po uzoru na Britance koji su harali u Južnoj Africi, Nijemci su osnovali koncentracione logore u kojima su narodi Nama i Herera morali prisilno raditi.

Žene su bile prisiljene izvlačiti meso iz lubanja svojih muževa kako bi ih Nijemci mogli poslati u Njemačku u ‘svrhe znanstvenog istraživanja rase’.

Posljednjih godina Njemačka je Namibiji vratila lubanje i druge ljudske ostatke koje je poslala u Berlin tijekom razdoblja za ‘znanstvene’ eksperimente.

Dom u Waterbergu služio je kao mjesto zatvora za njemačke kolonijalne gospodare, a tijekom rata, von Trotha je na tom mjestu postavio svoj stožer. No iako zgrada sada pripada namibijskoj državi, nema naznaka njezine povijesti. Nema znakova koji turiste obavještavaju o zločinima koji su ovdje počinjeni niti spomen obilježja žrtvama. Umjesto toga, portret Kaisera Wilhelma II još uvijek visi na zidu u blagovaonici. “Kao da Herero nikada nisu ni postojali”

Herero i Nama činili su većinu stanovništva u Namibiji prije genocida.

Danas predstavljaju manje od desetine stanovništva zemlje od 2,5 miliona, a jedva da su uopće zastupljeni u vladi.