Nekada je vrvio od života, ali već 100 godina je grad duhova: Pravoslavni kršćani su bili prisiljeni da ga napuste

• Postoji vrlo dostojanstveno mjesto u Turskoj. Tamo su mnoge uske ulice, nanizane kućama, koje krivudaju i uzdižu se s obje strane strme doline. Usred grada je prastara česma. Tu je i škola, kao i crkve, jedna s pogledom na plavi Egej vrijedan milion dolara. A ispod, preko brda obraslog gustom šumom, blistaju vode Mediteranskog mora.

Ali veći dio proteklih 100 godina tu nema ljudi.

Kayaköy, u pokrajini Muğla na jugozapadu Turske, pravi je grad duhova. Napušten od svojih stanara i progonjen prošlošću. To je spomenik, zamrznut u vremenu – fizički podsjetnik na mračnija vremena u Turskoj.

S padinama prošaranim bezbrojnim ruševnim zgradama koje polako guta zelenilo i beskrajnim pogledima na nestale živote, to je također fascinantno i izrazito lijepo mjesto za posjetiti. Ljeti, pod vedrim nebom i žarkim suncem, dovoljno je jezivo. Još više u hladnijim godišnjim dobima, obavijeni planinskim ili morskim maglama.

 

Prije nešto više od jednog vijeka, Kayaköy, ili Levissi kako su ga zvali, bio je užurbani grad s najmanje 10.000 grčkih pravoslavnih kršćana, od kojih su mnogi bili obrtnici koji su mirno živjeli uz muslimanske turske poljoprivrednike u regiji. Ali u preokretu koji je okruživao pojavu Turske kao neovisne republike, njihovi jednostavni životi bili su rastrgani.

Napetosti sa susjednom Grčkom nakon završetka grčko-turskog rata 1922. dovele su do toga da su obje zemlje izbacile ljude koji su bili povezani s drugom.

• Za Kayaköy je to značilo prisilnu razmjenu stanovništva s muslimanskim Turcima koji su živjeli u Kavali, u današnjoj grčkoj regiji Makedonije i Trakije.

Ali novopridošli muslimani navodno nisu bili zadovoljni svojim novim domom, brzo su nastavili dalje i ostavili Kayaköy da propadne.

Među rijetkima koji su ostali bili su baka i djed Aysun Ekiz, čija porodica danas vodi mali restoran u blizini glavnog ulaza u Kayaköy, koji služi osvježenje turistima koji dolaze razgledati grad. Priče o tim teškim godinama prenose se generacijama.

“Grčki pravoslavci su plakali jer nisu htjeli otići, pričali su mi baka i djed. Neki su čak ostavili svoju djecu da ih čuvaju turski prijatelji jer su mislili da će se vratiti. Ali nikad nisu”, kaže Ekiz, koja sada posjetiteljima prodaje ručno izrađeni nakit.

Ekiz kaže kako su porodice njezinih djeda i bake bili pastiri i lako su se prilagodili životu na rubu grada. Većina njihovih ‘transplantiranih’ kolega, kaže ona, nije voljela živjeti u Kayaköyu jer su zidovi kuća bili obojeni u plavo, navodno kako bi se zaštitili od škorpiona ili zmija.

Djelići te plave boje još uvijek se mogu vidjeti na preživjelim zidovima oko 2500 kuća koje čine Kayaköy, iako je nekoliko drugih ukrasnih detalja ostalo nakon desetljeća prepuštenosti elementima. Ono što je ostalo još je vrijedno istraživanja kao snimka drevnog načina života na rubu modernog doba.

Jane Akatay, koautorica “Vodiča kroz Kayaköy”, kaže da je jedan od razloga za napuštanje grada možda bila opipljiva tuga koja je nadvladala mjesto nakon tragičnih događaja iz 1920-ih. Priroda je također odigrala svoju ulogu u nestanku njegovih umjetnih obilježja.

Današnji posjetitelji plaćaju pristojbu od tri eura na malom kiosku na glavnoj cesti prije ulaska u Kayaköy. Odatle mogu pješice lutati gore-dolje njegovim ponekad strmim i neravnim stazama i uličicama. Znakovi na ulazu u školu, crkve i fontanu. Vrijedno je odvojiti nekoliko sati da se sve to sagleda. S nekoliko posjetitelja, osim povremenih turističkih grupa tokom velikih razdoblja, ovdje je lako pronaći vrijeme za samoću, zamišljajući kako je nekoć vrvio životom, ne samo na starom gradskom trgu, gdje su se lokalni muškarci nekada okupljali da piju čaj i razmjenjuju priče.

Jedna od najistaknutijih građevina u gradu je Gornja crkva, velika građevina blijedih ružičastih zidova od štukature i bačvastih svodova. Nažalost, zgrada je zatvorena zbog svog trošnog stanja, iako se u njezinim primamljivim pogledima može uživati ​​iz mnogih kutova.

Na najvišoj tački u unutrašnjosti grada, ruševine stare škole Kayaköy nude pogled na glavnu crkvu i kuće ispod. Danas se na stupu iznad zgrade vijori turska zastava.

Pregledavajući ovdašnju scenu, Yiğit Ulaş Öztimur, koji je došao na odmor iz turske prijestolnice Ankare, opisuje Kayaköy kao “mračno ogledalo naše prošlosti”.

“Ovo je nekoć bilo kršćansko selo, sada ono što vidimo je gorak odraz onoga što se dogodilo”, kaže on.

1923. godina nije ‘kumovala’ grčkim pravoslavcima, naime, progoni i Grka i drugih kršćanskih manjina u Osmanskom Carstvu počeli su tokom Prvog svjetskog rata (1914. – 1918.) i doveli su do gotovo potpune depopulacije stanovnika grada do 1918. Ovi bivši stanovnici bili su lišeni svoje imovine i postali su izbjeglice u Grčkoj, ili su umrli u osmanskim prisilnim radnim bojnama, ili na marševima smrti.

Među nekoliko faza progonstava, dogodile su se dvije glavne faze progonstva stanovnika Livissija kao i obližnjeg Makrija ( Fethiye). U prvoj su porodice poslane u sela u blizini Denizlija, kao što je Acıpayam, kroz prisilni marš od petnaest dana, a sastojali su se uglavnom od staraca, žena i djece, koji su ostali u području.

Tokom tog marša smrti, ceste su bile posute tijelima mrtve djece i staraca koji su podlegli gladi i umoru. Prognanici sljedeće godine nisu bili ništa manje pošteđeni.

• Naselje na mjestu današnjeg Kayaköya postojalo je još u antičkom periodu.

Na grčkom je bio poznat kao Karmylessos, skraćeno na Lebessos ( starogrčki : Λεβέσσος ) i izgovaran na modernom grčkom kao Leivissi ( grčki : Λειβίσσι ). Od starogrčkog imena grada prešlo je u koine grčki u rimskom razdoblju, evoluiralo u bizantski grčki u srednjem vijeku i konačno postalo moderno grčko ime koje su njegovi građani još uvijek koristili prije svoje konačne evakuacije 1923.

Ranije, nakon velikog Crkvenog raskola između Istočne pravoslavne crkve i Rimokatoličke crkve koji se dogodio 1054. godine, građani Leivissia prozvani su grčki pravoslavni kršćani. Ovi kršćanski podanici koji su govorili grčki i njihovi muslimanski osmanski vladari koji su govorili turski, živjeli su u relativnoj harmoniji od kraja turbulentnog osmanskog osvajanja regije u 14. vijeku do početka 20. vijeka.

Danas Kayaköy služi kao muzej i istorijski je spomenik. Napuštene i oronule kuće su pod zaštitom turske vlade, uključujući dvije grčke pravoslavne crkve, koje su i dalje najvažnije lokacije ovog grada duhova.