Nije se ni okrenula, ostavila je osmoro djece, 3 godine ne pita za njih

Surova sudbina poigrala se životima osmoro djece Zorana Stojanovića u selu Bosce kod Kosovske Kamenice. Majka Nataša, kako u glas kažu njena djeca, ostavila ih je, a da glavu nije okrenula niti je poslije preudaje, prije nepune tri godine, posjetila djecu ili bar pitala za njih.

Ostavila ih je da pored oca Zorana sami preživljavaju i staraju se o sedmogodišnjoj Nataši, koja nosi majčino ime, koja boluje od teškog oblika cerebralne paralize.

Njihovim mukama nema kraja pošto im je prije desetak dana izgorjela kuća u koju su se 2003. godine poslije progona iz sela Firićeja preselili ostavivši imanje i sve što su njihovi preci sticali.

Stojanovići su privremeno utočište pronašli u kući Zoranovog ujaka stotinak metara dalje od izgorjele kuće u kojoj je svih osmoro rođeno.

“Ne znam kako da i ovo malo pameti što imam sačuvam jer moram ostati pri svesti zbog dece, posebno zbog Nataše, koju ni po cenu života neću dozvoliti da mi neko uzme i smesti u te bolnice u kojima smeštaju decu bolesnu poput moje Nataše”, izgovara Zoran nastojeći da pred najstarijom Jelenom, bliznakinjama Majom i Anom, Ivanom, Milicom, Kristinom i četverogodišnjim Milošem skrije jecaje i suze koje mu, kako veli, nadiru od tuge i bola.

Kuću u kojoj su večeravali progutao je požar koji je izazvao spoj na električnoj mreži.

Osjetili su, kako priča Maja, dim. Tata je otvorio vrata od spavaće sobe i u tom trenutku je vatra buknula. Uspjeli su da se, držeći se za ruke, izvuku ispred kuće i zapomažući dozivaju komšije u pomoć.

“Da dim nije probio u sobu u kojoj smo večerali danas ne bi bili živi jer se vatra tako brzo proširila da smo jedva uspeli da iskočimo u dvorište“, priča Maja i kaže da se najviše uplašila za brata Miloša i malu Natašu.

Od tada do danas izuzev obećanja na riječ niko Stojanovićima nije pritekao u pomoć. Niko, kako veli Jelena, ne čuje plač njenih sestrica i brata niti želi da im pomogne da se ponovo skuće i nastave da žive kakvim takvim životom u svom domu.

Priznaju Stojanovići da uz redovan svakodnevni topli obrok koji dobijaju iz narodne kuhinje “Majka Devet Jugovića” ne prođe ni desetak dana, a da im neko bar neki dinar ne proslijedi.

Danas je Zoranovim siročićima o trošku gradonačelnice opštine Gračanica Ljiljane Šubarić, „Sigurne kuće“ iz Novog Brda i donatora iz Kosovske Mitrovice Aleksandre Todorović dopremljena značajna količina namirnica, odjeće, obuće i posteljina.

Zahvalni rekoše da im je obećano da će im kuća biti renovirana i da će sljedeće zime spavati u svojim krevetima, u svom domu.

Do tada će čekati na ispunjenje obećanja i živjeti u nadi da će Jelena koja je završila Srednju medicinsku školu, položila stručni ispit i dobila licencu, dobiti zaposlenje u nekoj od brojnih srpskih zdravstvenih ustanova u Kosovskom pomoravlju.

Ona se nada da će to biti ambulanta u Kosovskoj Kamenici kako bi lakše mogla da priteče u pomoć sestrici Nataši za čije su liječenje i operaciju ljekari preporučili odlazak u Ukrajinu.

“Nemam kome više da se obratim i molim za pomoć izuzev da smognem snage da pošaljem pismo predsedniku Aleksandru Vučiću i da mu potanko opišem situaciju u kojoj živimo jer sam uverena da ni on ni ljudi iz Kancelarije za Kosovo i Metohiju ne znaju istinu“, izgovori ona moleći sve ljude dobre volje da joj, ne zbog nje već zbog sestrica, bolesne Nataše i najmlađeg Miloša, pomognu da dobije zaposlenje kako bi započela život dostojan čovjeka.

Zoran će nastaviti, u šta se zakleo i u crkvi, da sa svojih deset prstiju „rmba“ ne stideći se bilo koje vrste posla, samo da bi djecu prehranio i izveo na put, u šta je teško povjerovati ukoliko šira društvena zajednica i posebno ljudi iz Centra za socijalni rad njemu i njegovoj djeci ne priteknu u pomoć.

Izvor: (Telegraf.rs/N. Zejak)