Nizozemski političar: Nastavak članstva u NATO-u je opasnost po našu sigurnost
Lider Foruma za demokratsku stranku (FVD), Thierry Baudet, kritizirao je atlantističke i NATO-ističke ideje u svom govoru u nizozemskom parlamentu. Navodeći da su “etablirane elite u Nizozemskoj, koje su na uzici NATO-a”, licemjerne po pitanju međunarodnog prava. Baudet je rekao da je članstvo u NATO-u opasno po sigurnost njegove zemlje.
- Thiery također tvrdi da je Amerika jasno okrenula leđa Evropi bombardovanjem gasovoda Sjeverni tok.
Političar je jemenske Hutije nazvao “ponosnim jemenskim ratnicima”.
Thiery kaže da NATO nije odbrambeni savez i da su sve vojne operacije NATO-a bile su ofanzivne.
“Naši saveznici, ljudi za koje smo mislili da su naši prijatelji, su agresori.”
Thierry Baudet razbio je kalup u svom govoru u parlamentu. Objašnjavajući grešku pozicioniranja Nizozemske uz Atlantik primjerima iz istorije, Baudet je rekao: “Iako se američka hegemonija brzo raspada, Nizozemska je i dalje ropski vezana za ovu hegemoniju.”
- Baudetov cijeli govor je sljedeći:
– Naredni period će biti zanimljiv. Nizozemsku, koja je uvijek na čelu tapšanja po ramenu zbog poštivanja takozvanog međunarodnog prava, razne države optužuju da je saučesništvo u kršenju Konvencije o genocidu, jer se naša zemlja – naravno, zato što smo tako poslušni – pridružila Sjedinjenim Državama, Kanadi i Ujedinjenom Kraljevstvu u njihovom napadu na Hute.
PONOSNI JEMENSKI RATNICI STOJE UZ PALESTINU
Poznato je da ovi ponosni jemenski borci pokušavaju spriječiti brodove iz zemalja koje podržavaju izraelsko bombardiranje palestinske djece da nastave da prolaze kroz Suecki kanal. Budući da naša zemlja podržava ove bombaške napade, Nikaragva je prošle sedmice uputila Nizozemsku Međunarodnom sudu pravde da bude osuđena za saučesništvo u genocidu.
Ako se takvo uvjerenje zaista i ostvari – budimo iskreni: to nije nezamislivo – vidjet ćemo koliko je sve to pričanje o međunarodnom pravu zaista vrijedilo i da li ljudi uopće vjeruju u cijeli koncept modernog međunarodnog prava, gdje moćne države ili barem većini država, kao da postoji globalna demokratija, dozvoljeno je da nametne svoje norme manje moćnim državama ili državama koje su u manjini.
AKO NAM JE MEĐUNARODNO PRAVO ZA, MI SMO ZA NJEGA, A AKO NIJE, MI SMO PROTIV
Pa da li ljudi zaista vjeruju u tu ideju? Ili, kao što sam uvijek tvrdio, da li je to zaista bio samo izgovor, licemjerje, instrument moći, argument mogućnosti? Ako nam međunarodno pravo ide u prilog, onda smo pristalice međunarodnog prava. Ali ako nam međunarodno pravo ne ide u prilog, onda ga ne priznajemo.
Zaista, ako budemo iskreni, nije li međunarodno pravo uvijek korišteno kao kvazi-apolitički izgovor da se proguraju željeni politički izbori i razmatranja, da im se doda sjaj, da zvuče apolitično, pomalo poput gluposti van Omtzigta o vladavina zakona? Na kraju krajeva, to nije ništa drugo nego izgovor za prikrivanje političkih razlika s Wildersom.
Zaista, hoće li članovi etabliranih stranaka moći, etablirane elite u Nizozemskoj, koje su potpuno na uzici NATO-a, i dalje tako fanatično pričati o međunarodnom pravu kada im se ne sviđa ishod, čak i kada bi to međunarodno pravo moglo biti direktno protiv zemalja NATO-a?
To bi se jednostavno moglo dogoditi, jer se svijet ubrzano mijenja i zemlje BRICS-a su završile sa američkom hegemonijom, koju Nizozemska, uprkos činjenici da se ta hegemonija brzo ruši, još uvijek tako ropski slijedi. Poznata izreka kaže da se generali uvijek spremaju za prethodni, a ne za sljedeći rat. I tako, po uzoru na američki State Department, Holandija ostaje tvrdoglavo zaglavljena u hladnoratovskom načinu razmišljanja.
Vidite to u Ukrajini. Videli ste to u Siriji, Iraku, Avganistanu, Kosovu i sada u Izraelu. Sve su to razumljivi savezi i razumljivi izbori ako i dalje živite u tom hladnoratovskom načinu razmišljanja, u hladnoratovskom svjetonazoru. Domino teorija, George F. Kennan, Churchill: sve bumer stvarnost.
KAKO ĆE SVIJET IZGLEDATI? GDJE ĆEMO IĆI? NAŠI INTERESI I IZRAEL SU RAZLIČITI
Ali živimo sada i razmišljamo o svijetu budućnosti: 2024, 2025, 2030, 2050. Kako će svijet izgledati? Gdje idemo? Kakav je stvarni odnos snaga u današnjem svijetu? Šta je u interesu današnje Holandije, ne Holandije od prije 25 ili 50 godina, već današnje Holandije?
Ako Izrael uspije, na primjer, u svom namjeravanom etničkom čišćenju Gaze, još 2 miliona muslimanskih izbjeglica će doći u Evropu. Je li to loše za Izrael? Ne. To je u interesu Izraela. Da li je to u interesu Evrope? Ne, naravno. To nije ono što želimo. Možete reći šta god hoćete o milenijumskom sukobu u tom komadu izuzetno složene pustinjske delte, ali da li je ta zemlja sada naš saveznik? Jesu li Palestinci naši saveznici? Takođe ne. Interesi se razlikuju.
Izraelci žele istjerati Palestince iz zemlje – čitajte: u Evropu. Želimo ograničiti muslimansku imigraciju; lako. Ali, nažalost, ne mogu da žive u sadašnjosti. Zaglavljeni u svjetonazoru svojih roditelja, iz prethodne generacije, odlazeći Rutteov kabinet nastavlja da bira strane u međunarodnim sukobima koje nisu u interesu naše zemlje, našeg naroda, naših kompanija, naše djece, naših porodica, naših institucija. Atlantski savez više nije u interesu Holandije.
AMERIKA I IZRAEL SU NAŠI TZV. PRIJATELJI, ALI…
Amerika je, kao i Izrael, navodno naš prijatelj, navodno onaj s kojim bi se trebali družiti tako rado. Amerika se eksplicitno okrenula protiv Evrope bombardovanjem gasovoda Severni tok u septembru 2022. Naš navodni saveznik nas je napao.
Amerikanci su počinili čin rata protiv našeg susjeda Njemačke. Najveća evropska ekonomija se sada urušava kao rezultat ovog napada. Amerikanci su uništili naftovod, koji su takođe gradile holandske kompanije. Mark Rutte se pretvara da ne zna istinu i umjesto toga udvostručuje svoj savez s našim agresorom: Stockholmski sindrom.
Nemojte me pogrešno shvatiti: naravno da su optužbe Nikaragve i Južne Afrike za genocid politički motivisane. Ni u jednom trenutku ih ne shvatam ozbiljno. Naravno, tužba protiv Nizozemske je simbolična. Upravo to je moja poenta: međunarodno pravo je uvijek politički motivirano. Ako vidimo ogroman politički pomak protiv Zapada na globalnom nivou, ono što se zove “međunarodno pravo” krenut će zajedno s tim pomakom.
Iza Nikaragve i Južne Afrike stoji podrška kolektivnog Juga. Ta podrška je ogromna i raste. Početkom januara, BRICS organizacija se udvostručila sa pet na deset država članica, čineći grupu mnogo brojnijom populacijom od G7 i ekonomski jačom u smislu pariteta kupovne moći. Odakle dolaze ove nove zemlje BRICS-a?
Iran, Saudijska Arabija, Egipat, Ujedinjeni Arapski Emirati i Etiopija. Ove zemlje, od kojih su neke među najbogatijima na svetu, neće imati razumijevanja za ropski odnos Nizozemske prema spajanju Amerike i Izraela, kao ni za fanatičnu podršku naše zemlje starozavjetnom klanju koje su tamo izvršili drevni ljudi, trenutno se nanosi bespomoćnoj palestinskoj djeci.
Šta Holandija dobija od nastavka pridruživanja ili čak, još preciznije rečeno, od toga da bude na čelu ekstremističke američke i izraelske politike? Šta Holandija dobija stalnim otuđenjem novih ekonomija Istoka u usponu? Ako se radi o pomoći Marku Rutteu da pronađe novi posao, na primjer u NATO-u, onda se to može riješiti jeftinije. Samo reci šta želiš da zaradiš. Onda ćemo to platiti, umjesto da ugrozimo našu nacionalnu sigurnost dajući naše F-16 da budu oboreni u ratu bez pobjede.
NATO JE NAPADNA ORGANIZACIJA, A NE ODBRANA
Zaista, nastavak našeg članstva u NATO-u predstavlja opasnost po našu sigurnost. Odlazeći generalni sekretar NATO-a rekao je da je proširenje alijanse na Švedsku i Finsku poraz za Rusiju. To znači da NATO i dalje sebe vidi kao antirusku alijansu, uključenu u igru sa nultom sumom za kontrolu nad sferama uticaja. Ona radi upravo ono za šta optužuje svog protivnika. To znači da NATO nije odbrambeni savez. U stvari, nikada nije bio. Sve njegove vojne operacije, sve vojne operacije NATO-a, bile su ofanzivne. Od Kosova 1999. do Libije 2011: sve su to bili agresorski ratovi.
Sama ova činjenica pokazuje koliko je Nizozemska daleko odmakla od prvobitne pozicije neutralnosti koja je vjekovima karakterisala našu zemlju i koja nam je donijela veliki prosperitet. Međunarodni sud pravde nalazi se u Palati mira, jer je prvobitna ideja bila da se Nizozemska zalaže za mir, da se Nizozemska zalaže za neutralnost, da će Nizozemska postati neka vrsta Švajcarske.
RUSKI Car Nikolaj II je imao veliku zabrinutost za budućnost Evrope
Prva međunarodna mirovna konferencija održana je u Hagu 1899. godine na kojoj je učestvovalo 26 zemalja iz cijelog svijeta. Ta konferencija je održana na inicijativu Rusije. Car Nikolaj II je imao veliku zabrinutost za budućnost Evrope. Očekivao je Prvi svjetski rat i obratio se međunarodnoj zajednici da pokuša spriječiti tako veliki rat. Car Nikolaj II je za tu konferenciju izabrao Nizozemsku jer je bila neutralna država, koja će ostati do 1945. godine.
Danas to ponekad zaboravimo, ali vjekovima smo bili neutralna država. Nikolas je uspon blokova, blokova moći, video kao zlokobni razvoj koji je potkopao fleksibilnost evropskog koncerta, tu prlijepu međuigru koja se raspala na kraju devetnaestog vijeka. Nadao se da bi Hag mogao pružiti novu tačku ravnoteže između Trojnog saveza Njemačke, Austrije i Italije s jedne strane iz 1882. i Trojne Antante Francuske, Rusije i Velike Britanije iz 1907. s druge strane.
Sjećanje na ulogu Nizozemske u promicanju mira, u pokušaju da spriječi svjetski rat, da bude svjetionik neutralnosti, arbitraže, u izvjesnom je smislu očuvano trima obavezama u našem Ustavu u pogledu uloge Nizozemske u promicanju međunarodnog pravnog poretka. Ali istovremeno je potkopan jer je međunarodno pravo kao pojam i kao pojam doživjelo transformaciju. Moderno međunarodno pravo, kao što sam spomenuo na početku svog govora, u kojem većina država, ili barem većina moćnih država, može nametnuti svoju volju drugim državama, suprotno je klasičnom međunarodnom pravu, koje se zasniva na suverenoj i fundamentalnoj jednakosti i neintervenciji između zemalja.
A ta transformacija se ne može razumjeti bez pogleda na američki univerzalizam. Amerika, zemlja utemeljena na univerzalističkom obećanju; zemlja koja izričito iz svog ustava nema etničko jezgro, nema istorijsko jezgro, ali ima kao osnovu univerzalističko načelo, koje je utemeljeno u revoluciji i koje je u međunarodnim odnosima utjelovio i propagirao čovjek po imenu Andrew Carnegie.
Dok su mirovne konferencije 1899. i 1907. održane u Hagu postavile osnovna pravila suverene jednakosti među državama i na taj način pokušale osigurati neku vrstu mira, Carnegie je vjerovao da će svjetska vlada, nadnacionalizam, globalizam, dovesti do mira.
Carnegie je, kao i mnogi današnji američki oligarsi, vjerovao u globalizaciju, u međunarodne institucije s nadnacionalnom moći. Carnegie fondacija je stoga dio galaksije oligarhijskih superbogatih organizacija, kao što su Rockefeller fondacija, Svjetski ekonomski forum, Bilderberg grupa i Trilateralna komisija, a sve imaju za cilj da nacionalne demokratije podvrgnu nadnacionalnim propisima.
MIR DOLAZI IZ DECENTRALIZACIJE
Carnegiejev san o svjetskoj vladi i univerzalnom miru, pod kojim je naravno mislio na “američku hegemoniju”, zaslijepio je poslovne i političke elite više od jednog stoljeća i doveo do beskrajnih sukoba. Jer mir ne dolazi od centralizacije vlasti na međunarodnom nivou, ne dolazi od sudova za ljudska prava, režima sankcija, intervencija, neokonzervativnih operacija promjene režima i tako dalje. Mir dolazi od difuzije moći naniže, decentralizacije, tolerancije, sna o takozvanom univerzalnom miru. Svjetska vlada u suštini znači univerzalni rat.
Mnogo bolji model za međunarodne odnose je stoga model fleksibilnosti, nacionalnog suvereniteta i ravnoteže. Međunarodni odnosi, vanjska politika, zasnovana na suverenitetu, zasnovana na tome da postoje razlike, da postoje interesi ali ne i fiksni blokovi, da se cijeli svijet ne treba transformisati po našoj idealnoj slici, da mi nismo revolucionari moć već, naprotiv, čuvari krhke ravnoteže.
Zašto se ne možemo vratiti na onu viševjekovnu tradiciju koju je Nizozemska njegovala, a koja je vjekovima karakterisala Nizozemsku? Mi nismo nacija revolucionara. Mi nismo ljudi koji misle da možemo učiniti svijet sigurnijim i mirnijim uspostavljanjem istog kvazi-američkog svjetskog poretka posvuda. Nacionalni suverenitet i politika ravnoteže zahtijevaju osjećaj nijanse i radoznalosti, a ne mrtvu ruku američkog militarizma, neizbježan rezultat zemlje koja je talac vojno-industrijskog kompleksa.
NAŠI SAVEZNICI SU AGRESIVNI – S PUTINOM SE MOŽE RAZGOVARATI
Naš sopstveni Grocijus, jedan od najvećih filozofa klasičnog međunarodnog prava, filozofa suverene jednakosti, zasnovao je svoj sistem na ovom fundamentalnom prihvatanju razlika. U De iure belli ac pacis iz 1625. godine, on je napisao: “Pošto postoje različiti načini života, neki bolji od drugih, tako svaki čovjek može izabrati ono što mu je volja od svih tih vrsta. Dakle, narod može izabrati oblik vladavine koji želi A zakon koji suveren ima nad svojim podanicima mora se mjeriti ovim ili onim oblikom o kojem različiti ljudi imaju različita mišljenja, mjerom volje onih koji su ga dali.”
To je pluralizam, to je osnova za ravnotežu snaga, to je jedini način da se postigne mir.
Vidjeli smo to u intervjuu Takera Karlsona sa Putinom: možete razgovarati s njim; on želi kompromis. Vidimo ga svuda u svijetu. To je šokantno priznanje.
Naši saveznici, ljudi za koje smo mislili da su naši prijatelji, su agresori. Moramo se probuditi iz ovog neokonzervativnog sna, moramo se probuditi iz ovog transatlantskog sna, moramo se zauzeti za nizozemske interese i krenuti fundamentalno drugačijim smjerom u cjelokupnoj našoj vanjskoj politici. To je moj kredo. Rekao sam.
Izvor članka: Izvještaj Generalne skupštine sa 41. sjednice Predstavničkog doma Nizozemske. Utorak, 13. februar 2024.