Novi dokazi poništavaju spornu teoriju o stanovnicima Uskršnjeg otoka. Stigli su i do Amerike prije nego Kolumbo 1492.

Između Tahitija i Čilea, udaljen gotovo 2.000 kilometara od najbližeg otoka i duplo više od obale Čilea, nalazi se Uskršnji otok ili Rapa Nui, maleni komad zemlje dugačak samo 25 km, a svjetski poznat po svojim gigantskim stražarima – namrštenim kipovima isklesanim od kamena, poznatim kao Moai.

Na Uskršnju nedjelju 1722. godine 3 nizozemska broda pod zapovjedništvom kapetana Jacoba Roggeveena su ugledala otok koji nije bio zabilježen ni na jednoj njihovoj mapi. Kada su se konačno iskrcali na ovaj nepoznati otok, to su učinili u vojnoj formaciji, sa vatrenim oružjem, dok su ih naizgled prijateljski raspoloženi otočani začuđeno posmatrali.

 

• Kako se ranije tvrdilo, oni su bili prvi posjetioci otoka nakon 1.500 godina… Ili ne?

Neki stručnjaci, poput geografa Jareda Diamonda u svojoj knjizi ” Kolaps ” iz 2005., upotrijebili su Uskršnji otok kao priču o tome kako eksploatacija ograničenih resursa može rezultirati katastrofalnim smanjenjem populacije, ekološkom devastacijom i uništenjem društva kroz unutarnje sukobe. Ali ta je teorija i dalje sporna, a drugi arheološki dokazi sugeriraju da je Rapa Nui bio dom malog, ali održivog društva.

• Prema analizi drevne DNK 15 bivših stanovnika otok nikada nije doživio razarajući pad populacije.

Analiza je također sugerirala da su stanovnici otoka, koji leži oko 3.700 kilometara od južnoameričkog kopna, stigli do Amerike u 1300-ima – mnogo prije nego što se Kristofor Kolumbo 1492. iskrcao u ‘Novi svijet’.

Nova analiza označava prvi put da su znanstvenici upotrijebili drevnu DNK kako bi odgovorili na pitanje je li Uskršnji otok doživio samoprouzročeni društveni kolaps, pomažući pri rasvjetljavanju njegove tajanstvene prošlosti, piše CNN.

Kako bi dalje istražili istoriju Rapa Nuija, istraživači su sekvencionirali genome 15 bivših stanovnika koji su živjeli na otoku tijekom posljednjih 400 godina. Ostaci su pohranjeni u Musée de l’Homme ili Muzeju čovječanstva u Parizu, koji je dio francuskog Nacionalnog prirodoslovnog muzeja.

Istraživači nisu pronašli dokaze o genetskom uskom grlu koje odgovara velikom padu populacije, prema studiji koja je objavljena u srijedu u znanstvenom časopisu Nature.

• Umjesto toga, otok je bio dom maloj populaciji koja se stalno povećavala do 1860-ih, pokazala je analiza. U ovom trenutku, ističe studija, pljačkaši robova iz Perua nasilno su uklonili jednu trećinu stanovništva otoka.

“Definitivno ne postoji snažan kolaps populacije, kao što se tvrdilo, kolaps populacije u kojem je umrlo 80% stanovništva ili 90% stanovništva”, rekao je koautor studije J. Víctor Moreno-Mayar, asistent profesora geogenetike na Institut Globe Sveučilišta u Kopenhagenu u Danskoj.

Genomi su također otkrili da su stanovnici Uskršnjih otoka razmijenili gene s indijanskim stanovništvom, što sugerira da su stanovnici prešli ocean u Južnu Ameriku negdje između 1250. i 1430. godine, prije Kolumbova dolaska u Ameriku – i puno prije nego što su Evropljani stigli do Rapa Nuija u 1722.

Otprilike 6% do 11% genoma pojedinaca može se pratiti do obalnih južnoameričkih predaka, pokazalo je istraživanje, a analiza tima pružila je informacije o tome kada su se ove dvije skupine susrele i imale potomke. Autori su procijenili da se to dogodilo 15 do 17 generacija prije proučavanih pojedinaca.

Otkriće nije potpuno iznenađujuće. Usmena povijest i analiza DNK današnjih otočana sugerirali su takvo porijeklo, a ostaci slatkog krumpira, uvezenog iz Južne Amerike, pronađeni su na otoku prije kontakta s Europom, rekao je Moreno-Mayar.

Neki stručnjaci, ali i šira javnost, nisu bili voljni odustati od kataklizmičkih priča o Uskršnjem otoku, rekla je Lisa Matisoo-Smith, profesorica biološke antropologije na novozelandskom Sveučilištu Otago.

“Ali drevni genomi pridodaju sve većem broju dokaza da je ideja o samoprouzročenom kolapsu stanovništva na Uskršnjem otoku lažna priča”, kazala je Matisoo-Smith, koja nije bila uključena u studiju.

“Znamo da su izvorni polinezijski putnici koji su otkrili i naselili Rapa Nui prije najmanje 800 godina bili među najvećim moreplovcima i putnicima na svijetu”, rekla je u izjavi koju je podijelio novozelandski Znanstveni medijski centar .

“Njihovi preci proveli su najmanje 3000 godina živeći u oceanskom okruženju. Plovili su prema istoku hiljadama kilometara otvorenog oceana i pronašli gotovo sve nastanjive otoke širom golemog Pacifika. Bilo bi više iznenađujuće da nisu stigli do obale Južne Amerike. Ovi rezultati pružaju neke intrigantne dokaze o vremenu tog kontakta.”

Matisoo-Smith je primijetila da su znanstvenici sa sjedištem u pacifičkim regijama doveli u pitanje narativ o ekocidu i kolapsu društva na temelju niza arheoloških dokaza.

“Ali sada konačno imamo drevne DNK dokaze koji se izravno bave ova dva pitanja i možda će nam omogućiti da se usredotočimo na realističniju priču o istoriji ovog intrigantnog, ali zapravo prilično tipičnog polinezijskog otoka”, rekla je.

Studija objavljena u junu, temeljena na satelitskim snimkama zemlje koja se nekoć koristila za uzgoj hrane, došla je do sličnog zaključka.

• DNK analiza ljudskih ostataka

Ljudske ostatke korištene u novoj analizi DNK prikupili su francuski učenjak Alphonse Pinart 1877. i švicarski antropolog Alfred Métraux 1935., navodi se u najnovijoj studiji koja se poziva na muzejske arhive.

Nije jasno pod kojim okolnostima su ostaci uzeti, kaže studija, ali oni su bili dio šireg trenda sakupljanja iz koloniziranih regija tokom kasnog 19. i ranog 20. vijeka. Istraživački tim je radio sa zajednicama Rapa Nui i vladinim institucijama kako bi dobio pristanak za studiju.

Znanstvenici su rekli kako se nadaju da će rezultati pomoći u repatrijaciji posmrtnih ostataka kako bi pojedinci mogli biti položeni na počinak na otoku.