Skip to content

Roditelji zapamtite: Postoje važnije stvari od svih petica u školi!

Moja djeca nisu odlični đaci.

Nemaju osjećaj da je to baš sve neophodno što se od njih očekuje, pa prioritete odrede sami.

Mυčan mi je bio svaki odlazak na otvorena vrata i kad mi poslije roditeljskog kažu da ostanem.

Oduvijek sam se divio vrijednoj, posvećenoj djeci koja su odlični đaci, treniraju dva sporta, sviraju neki instrument i podjednako su uspješni u svemu.

Zavidio sam roditeljima koji imaju takvu djecu, posebno njima, na uloženom trudu i snazi da sve to organiziraju, prevezu i ostvare. Srce mi je bilo puno zbog slika na društvenim mrežama gde djeca ljube svoje zlatne medalje, a ne znam ni tko su ni čiji su.

FOTO: Pexels / Pixabay

U sebi sam tiho izgovarao svaka čast, za svaku fotografiju đačke knjižice sa svim peticama, potajno ponosan na činjenicu da takva djeca postoje i odrastaju ovdje među nama. Vrijedno, uporno guraju kroz život i čine svoje roditelje ponosnim.

Moja djeca nisu odlični đaci. Stisnite ih malo, kaže nastavnica. Stiskam i previše, ali ni to izgleda nije dovoljno. Jače da stiskam ne umijem.

FOTO: Daniela Dimitrova / Pixabay

Šta znači, uopće, stiskajte ih?

Nervirali smo se, jer smo željeli da im pokažemo koliko je uspjeh divna stvar i da očekujemo od njih vlastit uspjeh iz škole, i da je to nemoguće. Oni nisu ja. Ja ne umijem da im stvorim osjećaj da treba da uče nakon škole još četiri sata.

Sami su po cijeli dan, dok smo na poslu. Za to vrijeme vrlo malo uče.

Završe domaći, a onda rade sasvim nevjerovatne stvari.

To su one stvari zbog kojih smo ponosni na njih.

To su njihove zlatne medalje, sa ugraviranim mojim imenom. Nikada objavljene ni na jednoj društvenoj mreži.

Moje male devojčice su odlučile da mi naprave tortu. Pravu. Sa šlagom odozgo. Našle su neki jednostavan recept na netu i napravile mi je za rođendan. Stavile su i svjećice. Uštedjele od užine. Tog dana nisu jele u školi, da bih ja imao crveni broj 40 na torti. Sin je popravio fijoke koje su se razlabavile. Zajedno smo pojeli tu tortu i vodili psa vani.

Supruga je dobivala  lončiće sa posađenim cvijećem, grašak sa šećerom, domaći pečeni kruh (sjećam se da je djelovao kao nešto drveno), promijenjene sijalice, popravljene kvake, sređen balkon sa jednim otvorenim pivom koje me čeka na stolčiću.

FOTO: Елизавета Кардасева / Pixabay

Dočekivale su me omiljene pjesme kada ulazim u kuću.

Pisali su mi pjesme, crtali remek djela na kojima piše da je to baš za mene i da sam najbolji na svijetu.

Gomile poklona sačinjenih od krpica, štapića od sladoleda, lakova za nokte i rezanaca.

Iscrtali su ženinu bijelu, dosadnu pamučnu spavaćicu flomasterima, da bude šarena za spavanje, da u njoj ljepše sanja.

Oribali kadu i lavabo, prali i prostirali odjeću.

Mjenjali sami svoje posteljine, a meni moju omiljenu narančastu. Pravili mi minđuše od trešanja koje su sami ubrali, tješili me kada mi dođu preteški dani.

FOTO: Rudy Anderson / Pixabay

Ne brinite mama i tata, bit će sve ok, evo sredili smo kuću, znamo da vas to raduje. Išli su u nabavku, okupali psa i odveli ga kod veterinara. Pomogli drugu oko nekog projekta za školu.

Mazali su mi leđa kada sam se jednom ukočio i ležali pored mene uvečer uz TV dok ne zaspim.

Pravili nam čajeve kada smo bili bοlesni, i palačinke da ozdravimo što prije.

Bezbroj jutarnjih kafa me je sačekalo na balkonu.

Donosili mi mačke, pse, ježeve i vranu da ih spasimo zajedno. Ostavljali mi najsmiješnije poruke na frižideru.

FOTO: Rudy Anderson / Pixabay

I na kraju, razumjeli su našu odluku da im roditelji ne žive više skupa, razumijeli su moju novu ljubav, prihvatili sve promjene i prilagodili se bez pogovora.

Bili su oduvijek moja snaga, pokretač i inspiracija. Moja ekipa.

Njihova velika djela, čine ih najvećim osobama u mom životu.

Iz mene ne govori pristrasnost, već ponos na to što smo u svom domu napravili rasadnik kvalitetnih ljudi koji će se u životu snaći gdje god da se obrenu.

Nijedna petica iz matematike, fizike i kemije to ne može zamijeniti.

FOTO: suessmoments / Pixabay

savjetnikuspjeha.com