Samo zato što imam 90 godina NEMA NIKO PRAVO da me otpiše
Izraelska umjetnica Varda Yoran ogorčena je time što se stariji ljudi otpisuju.
Njeno otvoreno pismo prenosimo u cjelosti:
“Iako imam 90 godina i dalje sve kapiram, čitam, pišem eseje, govorim pet jezika, koristim elektronsku poštu za komunikaciju sa porodicom, prijateljima u Finskoj, Kini, Norveškoj, Engleskoj, Izraelu, Rusiju, Tajlandu i širom Amerike.
Pohađam časove i organizujem filozovski klub putem Zoom-a gdje raspravljamo o etici, opraštanju, ljutnji, kreativnosti i raznim drugim temama.
Koronavirus promijenila je sve moje navike. Zbog brige za mene, kćerka me dovela kod sebe u stan. Sada sam izol0vana u sobi, jedino društvo mi je kćerka koja po cio dan oko mene hoda sa maskom i rukavicama.
Tokom ovog mog dugog života, vidjela sam svašta, ali ovako nešto nikad. Ko zna u kom smjeru će nas odvesti promjene koje dolaze. Ono što sam do sada vidjela je da je kriza pokazala najbolje u dobrim ljudima i najgore u lošim ljudima.
Ono što je sada pozitivno je velika želja i volja da se nešto posadi, i ogromna empatija i želja da se svijet vrati na pravi put.
Mnogi me zovu sa nekom pričom poput: “Ako umreš od koronavirusa, bar si živjela punim plućim!” Da, jesam.
Rođena sam u Kini u jevrejskoj porodicu koja je napustila Rusiju poslije Prvog svjetskog rata. Prvih 20 godina živjela sam u Kini, preživjela 0kupaciju tokom Drugog svjetskog rata.
Zatim sam 30 godina živjela u Izraelu. Učila sam herbejski djecu jevrejskih migranata, služila sam u vazduhoplovstvu kao grafički umjetnik. Udala sam se i rodila dvije kćerke. Konačno sam 1979. godine došla u SAD. Imala sam 50 godina i nisam bila svjesna da će to biti početak mog umjetničkog razvoja.
Kako sam napunila 60 godina, stvorila sam pet velikih skluptura na otvorenom koje su izložene u Izraelu. U sedamdesetoj sam počela da radim kao pisac na memoaru mog muža. Prošle godine, sa 89. godina objavila sam svoju drugu knjigu. Još imam mnogo toga da uradim.
Nisam za jednokratnu upotrebu i tužna sam što ljudi misle da starost određuje da li je ljudski život vrijedan spašavanja. Mogu vam reći ja želim da vidim još mnogo toga u životu. Želim da doživim da moj unuk postane otac, da unuka maturira, želim da opet vidim Izrael. To što imam 90 godina ne znači da nemam elana za život.
Naši životi, naši snovi, naša produktivnost se ne završava kada navršimo 65 godina, doba za koje je društvo odlučilo da je “dovoljno staro”. Stariji građani mogu biti produktivni i doprinijeti svijetu donoseći svoje iskustvo.
Mislim da nije na nama da odlučimo da li je život određene osobe vrijedan. Imam 90 godina i čekam da se karantin završi. Sve dok sam i dalje kreativna i okružena ljubavlju prema porodici i prijateljima, dok god uživam u životu, niko nema pravo da me otpiše”.
Izvor: Stil