Skip to content

Sentielci – Najizoliraniji narod na svijetu

U Bengalskom zaljevu u Indijskom oceanu nalazi se Sjeverni Sentinel.

Otok površine 72 kvadratna kilometra na kojem živi možda i najprimitivniji narod na svijetu, narod koji još uvijek ne poznaje poljoprivredu – narod koji, gledano po tehnološkom napretku, još uvijek živi u Kamenom dobu.

Sentinelci, jedan od najizoliranijih naroda na svijetu, još uvijek nisu imali uspješan kontakt sa civilizacijom, uglavnom jer se više niko i ne usuđuje da posjeti njihov otok… s obzirom da svakog stranca zaspu kišom kamenja i strijela.

Ko su Sentinelci?

Danas o Sentinelcima ne znamo gotovo ništa. Par informacija koje posjedujemo možemo “zahvaliti” prethodnim (pokušajima) ekspedicija koje su uglavnom završile tragično, te zahvaljujući avionskim, helikopterskim ili satelitskim snimcima.

Pleme na obali mora
Sentielci, Foto: pixelizam (sve slike)

Vjeruje se da oni izravno potječu od prvih ljudi koji su napustili Afriku, te da vjerovatno žive na Andamanima (skupina otoka u Bengalskom zaljevu) oko 60.000 godina.

Činjenica da je njihov jezik toliko različit čak i od drugih naroda Andamana sugeriše na to da nisu imali kontakta s drugim ljudima već hiljadama godina.

Ukupan broj stanovnika Sjevernog Sentinela je skoro pa nemoguće tačno utvrditi, a prema nekim procjenama, Sentinelaca ima minimalno 40, a maksimalno 500 (kao prosjek se uzima 250).

U 2001. godini, prema popisu stanovništva Indije na otoku je zabilježeno 39 osoba (21 muškarac i 18 žena), međutim, ovo istraživanje je provedeno s udaljenosti i gotovo sigurno ne predstavlja tačnu brojku.

Sentinelci, kao i drugi autohtoni narodi Andamana, se često opisuju kao negritos, narod karakterističan po relativno niskom stasu (Sentinelci su visoki oko 160 cm), tamnoj koži i jako kovrčavoj kosi.

Koliko se to može zaklučiti iz daljine, čini se da su jako zdrav narod, što je čista suprotnost od ostalih naroda Andamana koji su ‘imali koristi’ od zapadne civilizacije.

Dva pripadnila plemena, na pjescanoj obali

Kako Sentinelci žive?

Prema svim standardima, Sentinelci još uvijek žive u Kamenom dobu – uz jedan izuzetak – oni ponekad prave oruđe i od željeza koje pronađu na obali, a koje more izbaci od starih olupina brodova.

Uglavnom su uvijek goli, osim kad love, a tada se prekriju lišćem ili nekim drugim prirodnim vlaknima.

Oruđe prave od kostiju, kamena i drveta. Njihovo naoružanje se sastoji koplja i ravnih lukova koji su poprilično precizni, a dokumentovano je da koriste i najmanje 3 vrste strijela, za lov na kopnu i u vodi.

Imaju ribarske mreže, kao i primitivne kanue koje koriste za ribolov i sakupljanje školjaka iz lagune, ali ne i za pučinske izlete.

Što se tiče hrane, jedu uglavnom ribu, kokose, svinje, a vjerovatno i ostalu divljač koju ulove u gustim šumama otoka.

Sentinelci još uvijek ne poznaju koncept poljoprivrede i svu hranu love ili sakupljaju.

Također, istraživanja su pokazala da oni još uvijek ne znaju zapaliti ni vatru, a vatru koju pronađu (nastalu prirodnim katastrofama, kao što su zapaljena trava ili šumski požari koje uzrokuju munje ili spontano sagorijevanje organskih depozita) kontrolišu i dugo održavaju kao žar.

Pleme Sentiel na obali

Pokušaji uspostavljanja kontakta

Njihov otok zvanično pripada Indiji, ali u praksi, Sentinelci imaju potpunu autonomiju, a indijske vlasti su ograničene na povremeno posmatranje, i općenito sprječavanje bilo kakvog pokušaja da se otoku pristupi.

Tokom kasnih 1800-ih, britanski istraživač Moris Vidal Portman poslao je nekoliko ekspedicija na Sjeverni Sentinel, kako bi saznao što više informacija o njemu.

Tako je došlo do otkrića nekoliko puteva i sela, pa čak i do toga da je nekoliko Sentinelaca oteto. Poslije nekog vremena, Sentielci su se razboljeli, jer im je imunitet bio previše slab da bi se izborio sa infekcijama modernog sveta.

Britanci su preostale osobe poslali nazad na ostrvo, a dali su im i razne poklone, ne bi li time zadobili njihovo poverenje i uspostavili komunikaciju sa njima.

Možda je ipak ovo najveći razlog zašto ne žele da uspostave kontakt sa civilizacijom.

Od 1967. godine indijske vlasti su pokušale stupiti u mirni kontakt sa Sentinelcima pod pokroviteljstvom antropoloških istraživanja.

Te “kontakt ekspedicije” predvodio je antropolog T. N. Pandit, sastojale su se od niza posjeta u kojima su nosili darove poput kokosa koje su ostavljali na obali.

Za neko vrijeme, činilo da je postignut neki ograničeni uspjeh, međutim, program je obustavljen u kasnim 1990-im, nakon niza neprijateljskih susreta koji su završili tragično.

Pored toga, postoji i ozbiljna opasnost za Sentinelce koji bi mogli pokupiti neku ‘zapadnu’ bolest, poput obične prehlade, a koja bi za njih mogla biti kobna.

Nakon velikog tsunamija koji je u decembru 2004. godine pogodio regiju, vlasti su provjerile stanje na otoku kako bi utvrdili da li je iko od Sentinelaca preživio.

Nakon krakog izviđanja utvrđeno je da se otočani bave svojim poslom kao i obično, kao da tsunamija nikada nije ni bilo.

Prema trenutnoj politici indijske vlade – otočane jednostavno treba pustiti na miru, a bilo kakav pokušaj kontakta je strogo zabranjen.

Izvor: pixelizam

Sidebar