SIN NIJE OTVORIO VRATA MOG DOMA 7 I PO GODINA: Ne mogu mu halaliti (VIDEO)

Bosanka Senija iz sela Kostjerevo kod Zvornika doživjela je ne baš laku sudbinu, a iako ponosita, priznaje da joj dušu razdire loš odnos sa djecom.

– I kad umrem neću se odmoriti. Valja odgovarati za šta sam zaslužila. Samo da umrem, da se ne patim. Prva bih potpisala – kaže
Senija za Bosansku Seharu.

Muž joj je poginuo i to na par metara od kuće kod obližnje prodavnice.

– U avgustu je bilo dvije godine. Freza ga ubila, prevrnula se i točak ga udario. Kada je zet otišao u njivu, on je ležao, a freza je bila upaljena. Otkako ga nema, sve sama radim, sestra mi pomaže koliko može. Skupljam sijeno, imam 25 ovaca, držim, petljam, patim se. Sama donosim drva, sijala sam i maline, ali dvije godine ih nisam naplatila. Imam 57 godina, a već sam oboljela – priča.

Udala se sa 18 godina i cijeli život se sa mužem borila da stekne što više.

– Bili smo kao robovi. On se tri puta operisao, dva puta za godinu dana. Sin mu nijednom nije otišao u posjetu u bolnicu u Tuzli. Komšija je skupljao ljude da mu daju krv, sin se nije ni nadvirio. Mene kad umrem ne treba niko da žali. Za mene je sin umro, ja sam mu rekla, nikada mu halaliti neću. Ni njemu, ni starijoj ćerci. Rekla sam sinu – neću ti biti majka ni na zemlji, ni u zemlji. Za srce me je ujeo, duša me boli, ali nije za priču. Nisam 14 mjeseci imala nikakva primanja, nijednom me nisu nazvali, ni pitali da li imam hljeba. Komšijama hvala, oni su mi pomogli.

Uz pomoć donacija, sagrađena joj je kuća, a do tada je živjela po tuđim. Ali, kako kaže, najveća bol joj je što su je dvoje od troje djece zaboravili.

– Troje sam ih rodila. Ne mogu ni da pričam. Kako mi je čovjek poginuo, ostaviše me. Mati sam, sin mi nije dolazio sedam i po godina, valjda mu žena ne da, šta ja znam. Starija je od njega, on je 1985, a ona 1977. Imaju dvoje dece i žive kod nje u kući. Otkako mi je suprug umro, sa sinom sam bila tri puta na sudu. Sve hoće da dijeli, a ništa nije radio. Muž je umro a nije ni upoznao kako treba njegovu djecu, posebno mlađeg. Samo me obilazi ćerka sa zetom, koja živi blizu mene. Sedmoro unučadi imam.

Iako je ogorčena, želja je da joj njeni potomci dođu na prag.

– Život sam dala za njih. Ma ne treba mi ništa, samo makar da hoće da me nazovu i obiđu. Samo mi treba vrata da mi otvore i upute neku lijepu riječ. Ubi me samoća. Nisu oni mene rodili, nego ja njih. Valjda bi trebalo majku prvi da pozovu – zaključuje ova Bosanka.