Skip to content
Stonehenge

Stonehenge: Umijeće akustike

Stonehenge, tajanstveno djelo ljudskih ruku na jugu britanskog otočja, ne prestaje plijeniti pažnju istraživača i turista.

Značenje koje je ovaj megalitski spomenik imao za tadašnje graditelje i suvremenike još nam uvijek ostaje nedokučivo.

Suvremena tehnologija i računala omogućuju nam tek zaviriti ispod površine te pomalo otkrivati nevjerojatne aspekte Stonehengea i umijeće njegovih graditelja.

Iako je ovo monumentalno zdanje davno utonulo u tišinu, posljednjih petnaestak godina znanstvenici s različitih područja provode istraživanja koja bi trebala iznjedriti nove spoznaje o znanjima drevnih stanovnika britanskog otočja, a posebno o njihovom poznavanju zakona akustike.

Istraživačima uvelike pomaže replika u punoj veličini izgrađena dvadesetih godina prošlog stoljeća u američkom gradu Maryhillu, kao i računalni programi kojima uspijevaju simulirati razne zvukove pljeskanja rukama, govora i sviranja unutar Stonehengea te njihove međusobne odnose.

Višegodišnja su istraživanja dala iznenađujuće rezultate koji pokazuju da je širenje zvuka, iako u otvorenom prostoru, bilo jasnije i glasnije nego u današnjim koncertnim dvoranama, čak kvalitetnije nego npr. u bečkoj koncertnoj dvorani.

Da se pri gradnji itekako brinulo o akustičkim aspektima, jasno je iz prostornog rasporeda megalita i vrste kamena koji se koristio.

Primjerice, plavi kamen koji se nalazi unutar tzv. Sarsenskog prstena dopremljen je s udaljenosti veće od 210 km zračne linije iz gorja Prescelly u južnom Walesu.

U tom se kraju nazivaju “ringing stones”, što u slobodnom prijevodu znači “kamenje koje odzvanja”.

Smatra se da su kameni monoliti konkavnih i glatkih površina složeni u gotovo idealan krug kako bi mogli savršeno širiti zvuk.

Stonehenge je onima koji su bili unutar njega pružao dojam akustički zatvorenog prostora te osjećaj odvojenosti od vanjskog svijeta, pri čemu su se zvukovi izvana činili udaljeni i nejasni.

Taj se osjećaj odvojenosti javljao već samim prelaskom vanjskog jarka, a dojam se pojačavao ulaskom u Sarsenski prsten.

Budući da je postojala značajna razlika između čujnosti zvukova izvan i unutar samoga kruga, ulaskom u Sarsenski prsten dobivao se dojam prolaska kroz svojevrsna “akustična vrata”, slično kao što na nas danas djeluje ulazak u veliku katedralu ili crkvu.

Vanjski kameni blokovi Sarsenskog prstena funkcionirali su kao svojevrsna rezonantna kutija; reflektiralo je zvukove prema unutrašnjosti stvarajući jeku. Odjek zvuka mogao se čuti cijelim zdanjem, čak i uz vrlo tihe zvukove poput šapata.

Stonehenge ilustracija

Istraživanja pokazuju da kameni blokovi Stonehengea imaju sposobnost povećanja glasnoće zvukova viših frekvencija kao što je govor, dok zvukovima niže frekvencije poput bubnjeva omogućava da se čuju i izvan Sarsenskog prstena.

Bubnjevi proizvode vrlo suptilnu jeku koja, u kombinaciji s nekim ponavljajućim ritmom, čini da kamenje počinje samo “pjevati”, a cijeli bi prostor rezonirao kad bi se svirao jednostavan ritam točno određene frekvencije.

Kod pjevanja i instrumenata s dužim zvukom poput flaute, ipak se gubilo nešto tonova te bi se zbog duge jeke dobro čuli samo izvan središnjeg kruga, posebno kod petokamena.

Zanimljivo je da su zvukovi bubnjeva unutar zdanja uzrokovali treperenje plamena svijeće u ritmu sviranja. Istovremeno je zbog jeke plamen postajao deblji i niži.

Iako je ovo tek dio akustičkog aspekta Stonehengea, jasno nam je da su ljudi toga vremena ne samo znali, nego i ostvarili ono što mi tek trebamo otkriti.

Autor: Marin Božić/Nova Akropola