Udavala se 17 puta, kaže neće više: Bila sam bekrija, a sada je dosta
• U skromnoj kućici u Mašićima, gdje se autoput ukršta sa nadvožnjakom za Jazovac i Jurkovicu, živi Joka Kutlača, starica avanturističkog duha koju ovdje svi poznaju i prepričavaju njene bračne dogodovštine.
Joka se prvi put udala u 23. godini u Gornje Karajzovce u Lijevče polju, vjerujući da će to biti doživotna zajednica okrunjena srećom, ljubavlju i razumijevanjem.
Njen tadašnji izabranik bijaše samo prvi ili jedan u redu njenih ukupno 17 privremenih životnih saputnika. Svima Joka pominje imena, navodi mnoge pojedinosti ali, veli, ne bi željela da to sve završi u novinama.
Sada sam udovica i od kada sam se razišla sa posljednjim i ne želim više da se udajem, dosta je bilo. Za mene su to samo priče koje ponavljam često u društvu.
Ovako je počelo: Otišla sam u zaprezi, prvi put, konji su bili okićeni, pjevalo se i veselilo. Bila je zima ali nas je ljubav grijala. Moj prvi muž, pokoj mu duši, volio me, mazio i pazio sve dok njegovi nisu počeli govorkati da sam ružna i da je on mogao oženiti ljepše i bogatije cure. Odmah sam ga napustila i vratila se, neću da me ponižavaju – pripovijeda Joka.
Razvezala se njena priča na dugo i na široko. O svakom bivšem suprugu bi, napominje, samo da je malo upućenija u pisanije, mogla sročiti roman ili kakvu drugu knjigu.
Drugi suprug prezivao se Ždral, on je isto iz Lijevča jer su tada, šezdeset i neke, momci iz ravnice begenisali cure u brdu, nisu htjeli u komšiluk. Ni mi, brdske cure nismo htjele tražiti momke u svome selu. Htjele smo u bogatije Lijevče, tamo gdje je bliže putu, gdje prolaze autobusi a manje ide pješke – pravi Joka uvod u podsjećanja na svoje bračne avanture.
Jokin rođak Miroslav Kutlača pažljivo sluša, potvrđuje, dodaje, ponešto i oduzima, ispravlja, podsjeća… Tako spominje Ždrala, izgovara i njegovo ime. Joka nastavlja…
• Ždrala sam dovela sebi u kuću. Doletio je kod mene, kao ptica, kako mu prezime kaže. Nije on bio siromašan ali je prihvatio da ovdje kućimo jer nisam imala braće a moji roditelji su htjeli da se ognjište ne ugasi.
I on je bio lijep, govorio mi, Joko moja Jokice, srećo moja srećice, ljubavi i tako redom. Ali, jednom banu milicija iz Topole, traže moga Ždrala, pitaju gdje je, kako da dođu do njega.
Pitam, šta se desilo a oni mi rekoše da on odavno krade bicikla i da mora u zatvor. Tako sam se i sa njim razišla, on u zatvor, šta će mi takav a ja u potragu za novim dečkom – seća se Joka, svoga neuspješnog braka.
Kasnije je sve postajalo rutina, bez mnogo stresa i nervoze prilikom razlaza.
• Ne, ne mogu reći da svih 17 muškaraca za koje sam se udavala nisu bili dobri, a ja da jesam. Bilo je među njima najviše pijanaca ali i ja sam pila, igrala na stolu, tukla se sa njima. Bila sam svojevremeno veliki bekrija. Ko je spreman da mene takvu, trpi i podnosi. Niko – opisuje Joka svoja bračna iskustva.
Svaka udaja ili razlaz, nekada zavedeni u matične knjige a više puta sklopljeni na riječ i zavjet, duga su priča, kako reče, dan do podne.
Maštala je Joka da ima srećnu porodicu, djecu, da živi u rodnom selu, okružena rodbinom i komšijama ali je životna sudbina drugačije odredila.
• Ništa nije prošlo kao što sam maštala u djevojačkim danima. Sama, bez djece, u pustom selu, bez naroda, samo autoputem tutnje vozila i svi prolaze nekamo dalje, ovdje se niko ne zaustavlja.
Kafane su zatvorene, nema ko da pije i lumpuje, škole bez djece. Ispred zadruge se niko ne zadržava, ne pije na klupi nego kupi šta mu treba pa za poslom. To je moj život, poslije svega. Ni ja nisam kao što sam prije bila, ne pijem, ne ludiram se, nemam više ni s kim a nije mi do toga.
Ne planiram ni da se udajem, dosta je bilo – odlučna je Joka koja povremeno, sretne nekoga od svojih bivših ali su to škrte priče, uzdržane riječi, bez emocija, tek toliko da pokažu kako se nisu zaboravili i da su se njihovi životni putevi jednom ukrstili a poslije zauvijek razišli.