VIŠE OD 30 GODINA ŽIVI U ŠUMI, evo šta misli o modernom vremenu
Prije više od 30 godina, Mick (72) je odlučio da napusti moderni svijet, a novo utočište našao je u prirodi poluostrva Olimpik, nadomak američke države Vašington, njega ujedno zovu Veliko stopalo.
Mladost je proveo putujući po Americi i svijetu sa ocem, marincem Ronaldom. Maturirao je na srednjoj školi Kubasaki u Okinavi, u Japanu. Nikad nije studirao, ali, kaže, voli da čita knjige.
Bio je zaposlen kao mehaničar na velikim brodovima kada je, kako kaže, izuo cipele, riješio da hoda bos i otisnuo se u divljinu.
U prirodi je započeo “istraživanje fizičke aktivnosti”, a s godinama nestali su njegovi hronični problemi – bol u stopalima i leđima, a i srce mu je u vrlo dobrom stanju otkako je postao bosonogi nomad.
“Boljele su me noge. Imao sam kriva, deformisana stopala i noge. Boljelo me tako jako da sam jedva mogao da hodam, a uvijek sam šetao i trčao kako bi se nosio sa stresom modernog života, kako bi pronašao smisao. Prateći noge iskoračio sam iz izolacije suvremenog svijeta i sletio na zemlju. Rezultati su došli brzo. Ne samo da su mi noge ozdravile, bol u leđima, bol u vratu i najbolje od svega, bol u srcu je nestao, više nisam bio u slijepoj trci, iskoračio sam iz sjedećeg, stresnog, punog sedativa, osiguranog življenja u modernom svijetu”, kaže slikovito Mik Dodž.
On u prirodi redovno vježba. Umjesto tegova i skupe opreme koristi kamenje i drveće, često pješači, a čak podučava i učenike svom stilu života. Ljudi koje sreće mu često pozajme i koju knjigu.
– Ako knjiga nema smisla, zasadim za nju jedno drvo i onda je koristim kao toalet papir. Ako knjiga valja, zasadim drvo i dam knjigu nekom drugom, rekao je.
Mik živi u šupljem drvetu i kaže da mu moderna civilizacija ne nedostaje.
– Ne nedostaje mi. Ne postoji način da pobjegnete od nje. Zato sam razvio tjelesnu fitnes vježbu kako iskoračiti u nju i iz nje, iskoračiti iz zidova, mašina, elektronike, društvenog žamora na neko vrijeme, prizemljiti se natrag u prirodni tok zemlje, a zatim se vratiti nazad.
On, međutim, kaže da mu zime u diνljini ne padaju toliko teško. “Ne postoji mnogo toga što ja ne jedem. Ja sam svaštojed, mogu da jedem raznoliku hranu, što takođe znači da sam naučio kako da postanem sakupljač,” kaže Mik.
Kad se razboli Mik se liječi vatrom i vodom.
“Uostalom, svi smo hodajuće vreće vode. Shvatio sam onda kada sam bio s ljudima iz grada, dobio bi prehladu. Otišao bih natrag u moju šumu da pijem vodu i potopim cijelo tijelo u ledenu vodu. Postoje mnoge vrste gljiva, ljekovitog bilja, itd. koje se koriste za liječenje…”, objašnjava.
Poštovanje je slaba riječ za ono što osjeća prema Zemlji.
On modernom čovjeku poručuje da “iskorači iz svoje kutije za cipele i prošeta kroz stanište, kroz lokalno područje”.
“Kada to učinite, možda ćete početi da primjećujete neke jednostavne stvari. Šta će se dogoditi kada počnete da slijedite svoje noge? Nemam pojma, nitko nema. Znam samo svoju priču. Ali, ja isto tako znam ovo: svi smo mi pripovjedači, pa se nadam da će ljudi izaći iz cipela dovoljno dugo da osjete sjećanja, razviju praksu oporavka i započnu obnovu svog hodanja Zemljom”, zaključio je Mik.
VIDEO:
Kurir.rs/Worldtruth.tv