Većina Kraljevskih obitelji su bili truli iznutra. Generacijama se ženili među sobom

– Iz incesta dolazi jako puno neželjenih posljedica. Što kulturoloških, što moralnih, što genetskih. Ako izuzmemo moral i kulturu, a ostavimo samo genetiku, mi sada, zahvaljujući znanosti koja i proučava genetiku, jako dobro znamo što sve loše može proizaći iz braka bliskih rođaka.

Ali, nije oduvijek bilo tako. Jer, za genetiku se nije znalo, a smatralo se da je moralno i, štoviše, poželjno imati za bračnog partnera bliski rod.

Svima je poznato da su se plemići diljem svijeta, a pogotovo europsko plemstvo, ženili i udavali između vlastitih kuća i kuća s kojima bi učvrstili savez i tako stvorili još jaču dinastiju i još opstojniju nego u tom trenutku. No, nikome od njih nije palo na pamet da takvo što može donijeti posljedice neslućenih razmjera.

A što se tiče europskog plemstva, posljedice su poprimile razmjere čije gorke plodove još i danas kušamo.

Tokom povijesti, nekoliko velikih plemićkih obitelji je ostavilo trajni pečat. A jedna od tih obitelji je i plemićka obitelj Habsburg. Oni su bili moćni i može se slobodno reći da su, jedno vrijeme, vladali velikim dijelom svijeta.

Do svoje moći su dolazili na dva načina: putem ratova i putem politike. A ovaj drugi način se dijeli na još dva načina: diplomaciju i brak. I upravo o ovom drugom načinu je i riječ. Kao i ostali, Habsburgovci su također sklapali saveze s drugim kućama pomoću braka svoje djece.

Karlo II od Španjolske, rođen 1661., patio je od niza ozbiljnih bolesti tijekom svog života jer je kuća Habsburg, koja je čvrsto željela zadržati vlast, odbijala vjenčati se izvan obitelji od 1550. godine, piše Mirror.

Kao rezultat toga, Charlesova teta bila je i njegova baka. U vrijeme njegova rođenja Habsburgovci su vladali Nizozemskom, Belgijom i dijelovima Njemačke, kao i Španjolske.

Međutim, nakon 16 generacija ‘međusobnog ukrštanja’, Charles II je smatran “previše deformiranim i intelektualno zakržljalim” da bi pravilno vladao.

Rođenje Karla II. je bilo, po opisu svjedoka, jeziνo

Čim se rodio, glava mu je bila puna krasta, a po vratu je imao nekakav osip. Na oba obraza je imao otvorene rane, dok mu je jezik bio toliko velik da je jedva udahnuo i zaplakao. Nekako je preživio rođenje i mogao je početi živjeti.

No, kakav je to život bio, bolje da se nije ni rodio.

Karlo II. je sisao do svoje pete godine. I to s razlogom. Jer, zubi su mu rasli jako sporo i nisu mu nikad narasli svi. Prohodao je, i to jedva, tek u svojoj 6. godini života. No, nikad nije naučio hodati pravilno. A razlog za to će se otkriti tek poslije smrti.

Naučio je govoriti tek u 9. godini, a čitati tek u 12. godini. Pisati je naučio u 15. godini. Ali, naučio je pisati samo svoje ime i prezime. Dakle, samo svoj potpis je znao.

Kako je imao izbočenu vilicu, te velik jezik, nije mogao nikako pravilno žvakati hranu. Stoga se događalo da je cijele zalogaje samo gutao. Ali, svaki drugi tek. I to jer bi mu pola hrane uvijek ispalo iz usta. A što se tiče samih usta, nije ih nikada mogao zatvoriti posve, te je bilo sasvim uobičajeno vidjeti kako mu slina curi iz kuta usana.

Prema nekim istraživanjima i usporedbama, smatra se da je njegov kvocijent inteligencije bio negdje oko 40. Dakle, teška mentalna zaostalost.

Kad je malo porastao, bilo je vrijeme za ženidbu. Njegova prva žena bila je dogovoreni brak s Marijom Lujzom Orleanskom – njegovom drugom nećakinjom.

Godine 1679. francuski veleposlanik napisao je da Mare ne želi imati ništa s njim, napisavši: “Katolički kralj je toliko ružan da izaziva strah i izgleda bolesno.”

Kad je umrla, ponovno se oženio, ali nije mogao imati djece. Srodstvo njegove obitelji značilo je da je bio impotentan i umro je u dobi od 39 godina.

Autopsija je glasila: “[Kraljevo] srce je bilo veličine zrna papra; pluća su mu bila korodirana; crijeva su mu bila trula i gangrenozna; imao je jedan testis, crn poput ugljena, a glava mu je bila puna vode.”

Naime, Karlo je u oba stopala imao nekoliko kostiju manje nego što zdrava osoba ima. I posve je jasno zašto nikad nije naučio hodati. Nekoliko dana poslije, Karlo II. je pokopan u palači Escorial, posljednjem počivalištu španjolskih vladara, gdje mu je i sad grob.

Budući da nije imao djece, nije bilo nasljednika, a njegova je smrt pokrenula Rat za španjolsko naslijeđe koji je bjesnio 12 godina i vladavina Habsburgovaca je završila.

Drugi član obitelji bio je Ferdinand I. od Austrije, najstariji sin cara Franje II. i Marije Terezije, koji su oboje bili u srodstvu.

Rođen u travnju 1793., imao je abnormalno veliku glavu uzrokovanu vodom u mozgu i patio je od ozbiljne epilepsije. Kao rezultat njegovog inbreedinga nije mogao izvršiti jednostavne zadatke kao što je točenje čaše vode ili otvaranje vrata. Ali se navodi  da je imao nevjerojatan dar za jezike i da ih je govori ček pet.

Franjo Josip I. za suprugu imao Elizabetu Bavarsku, popularno zvanu Sissy, koja mu je bila sestrična. Dakle, njih dvoje su bili djeca čije su majke bile rođene sestre.

A posve ista stvar je bila i s britanskom kraljicom Viktorijom. Ona se udala za Alberta, svojeg rođenog bratića. Usput rečeno, iako je njihov brak bio dogovoren, njih dvoje su se istinski voljeli, što je bila rijetkost tada.

Nama je to danas nepojmljivo i možda šokantno. No, tada je to bilo sasvim normalno i, štoviše, sasvim poželjno. Ali, nakon nekoliko generacija, problemi su isplivali sami od sebe.

Kod gotovo svih, većinom muških, Habsburgovaca je postala jasna i vidljiva donja čeljust, vilica. Bila je baš jako izbočena i uvijek je nekako visila. Također, nos je bio tanak i zavinut prema dolje. Usne su im bile većinom debele, a jezik im je isto bio podeblji. Imali su probleme s kutnjacima i, u skladu s tim, automatski i s probavom.

I to je donekle što se tiče fizičkih obilježja. A što se tiče psihičkih obilježja, tu priča tek počinje.

Dosta Habsburgovaca je bilo ćelavo prije 35. godine života. I tada su neki smatrali da je ćelav čovjek i mudar i uman čovjek. To, dakako, nije bilo niti blizu istini.

Dosta pripadnika obitelji Habsburg je bilo mentalno zaostalo. Neki više, neki manje. Neki do kraja života nisu nikad naučili ni čitati ni pisati. A neki ni govoriti pravilno.

Što se tiče daljnjih oboljenja, dosta djece Habsburgovaca je umrlo u ranoj dobi. Primjerice, Mariji Tereziji je umrlo troje djece. Najstarije je imalo tek tri godine. Njenom potomku, caru Franji Josipu, je umrlo dvoje djece. I isto su bili jako mali. I to sve zbog, jednostavno rečeno, loših gena.

O epilepsiji da ne govorimo. Rijetko koji da ju nije imao od njih. I zato se ta bolest nekad naziva i kraljevska bolest.

E, sad kad ste ovo sve nekako progutali, idemo na glavnu stvar

Car Svetog Rimskog Carstva Karlo V. je ujedno, od 1516. godine, bio i kralj Španjolske. I kad je 1556. godine abdicirao sa španjolskog trona, a sve u svrhu da se izbjegne građanski rat, dinastija Habsburg se podijelila na austrijsku i španjolsku lozu. I, kako i originalni Habsburgovci, tako su radili i španjolski Habsburgovci. A pogotovo u pogledu sklapanja brakova.

A sve zbog, dakako, čuvanja iste krvi i jačanja dinastije.

I to je u Španjolskoj išlo sve do 1661. godine. I onda se rodio Karlo II. Španjolski. I od rođenja je sve ukazivalo na to da taj tip neće imati dug i sretan život. Iako to nisu tad znali, glavni ( i jedini ) krivac za to je bilo neprestano miješanje jednih te istih gena.

Karlov otac je bio Filip IV. Španjolski. Njegov otac je bio Filip III., dok mu je majka bila Margareta Austrijska. A njih dvoje su bili bratić i sestrična u drugom koljenu. Dakle, unuka djeda s očeve strane je postala supruga unuku istog djeda, ali s majčine strane.

Idemo dalje. Otac Karla II. je oženio Marijanu Austrijsku. A njih dvoje su bili ujak i nećakinja, budući da je ona bila kćer njegove rođene sestre.

A sad se vraćamo na Karlovog djeda, Filipa III. Filip III. je bio dijete koje je nastalo brakom Filipa II. i njegove supruge Ane Austrijske. A njih dvoje su bili također ujak i nećakinja.

Ana Austrijska je bila kći Maksimilijana II. i Marije Španjolske. A to dvoje su bili bratić i sestrična u prvom koljenu. Dakle, djeca čiji su očevi bili rođena braća.

Sve u svemu, Karlo II. Španjolski je imao više istih gena nego što bi imalo dijete koje bi nastalo brakom brata i sestre!

I to čak nekoliko puta iste gene!!!

A, kad se pogleda njegovo cijelo obiteljsko stablo, apsolutno svi njegovi preci potječu od istih ljudi – Filipa Kastiljskog i Ivane Lude, koja je s debelim razloga zasluženo nosila taj nadimak.

Za kraj, jedna zanimljivost.

Svi vladari, sve do pojave fotoaparata, su imali svoje slikane portrete. I na Internetu imate mnogo slika ovog nesretnog vladara. Ali, jednu stvar u vezi tih slika vam nitko nije nikad rekao – apsolutno sve slike njega su, od strane samih slikara, su naprosto ‘uljepšane’. To jest, ne postoji niti jedan njegov portret koji Karla II. prikazuje upravo onakvog kakav je zapravo i bio.

A, vjerujte mi, i bolje da je tako, piše Povijest Prava Istina.