“Zapad se postavio na put kolektivnog samοubistva — i moralnog i ekonomskog”, kaže profesor Brenner
- “Zapad se postavio na put kolektivnog samοubistνa — i moralnog i ekonomskog”, kaže Michael Brenner, profesor međunarodnih poslova na Univerzitetu u Pittsburghu, u tekstu pod nazivom “The West’s Reckoning?” koji prenosimo u cijelosti:
– Zapadni čelnici proživljavaju dva zapanjujuća događaja: poraz u Ukrajini, genocid u Palestini. Prvo je ponižavajuće, drugo sramotno. Ipak, ne osjećaju poniženje ili sram. Njihovi postupci zorno pokazuju da su im ti osjećaji strani – nesposobni prodrijeti kroz ukorijenjene barijere dogme, arogancije i duboko ukorijenjene nesigurnosti. Posljednje su osobne, ali i političke. U tome leži zagonetka. Jer, kao posljedica toga, Zapad je krenuo putem kolektivnog samoubistva.
Moralno samoubistvo u Gazi; diplomatsko samoubistvo – temelji postavljeni u Evropi, na Bliskom istoku i diljem Euroazije; ekonomsko samoubistvo – globalni financijski sustav temeljen na dolarima ugrožen, Evropa deindustrijalizirana. Nije lijepa slika. Zapanjujuće, ovo samouništenje događa se u odsutnosti bilo kakve veće traume – vanjske ili unutarnje. U tome leži još jedna, povezana zagonetka.
Neke naznake za ove abnormalnosti daju njihovi najnoviji odgovori kako sve lošiji uvjeti stežu škripac – na emocije, na prevladavajuću politiku, na domaće političke brige, na riđi ego. Ti odgovori spadaju u kategoriju paničnog ponašanja. Duboko u sebi su uplašeni, uplašeni i uznemireni.
Biden i ostali u Washingtonu, Macron, Schulz, Sunak, Stoltenberg, von der Leyen. Nedostaje im hrabrosti za njihova iskazana uvjerenja ili hrabrosti da se otvoreno suoče sa stvarnošću. Otvorena istina je da su uspjeli dovesti sebe i svoje zemlje u dilemu iz koje nema izlaza u skladu sa svojim trenutnim samodefiniranim interesima i emocionalnim angažmanom.
Stoga promatramo niz reakcija koje su besmislene, groteskne i opasne.
Dokaz 1 je predloženi plan francuskog predsjednika Emmanuela Macona za stacioniranje vojnog osoblja iz članica NATO-a unutar Ukrajine koje će služiti kao okretna žica. Postrojeni kao kordon oko Harkova, Odese i Kijeva, namijenjeni su odvraćanju naprednih ruskih snaga od kretanja na te gradove iz straha od ubijanja zapadnih vojnika – čime riskiraju izravan sukob sa Savezom. To je krajnje dvojbena ideja koja prkosi logici i iskustvu dok iskušava sudbinu.
Francuska je dugo raspoređivala pripadnike svojih oružanih snaga u Ukrajini gdje su programirali i upravljali sofisticiranom opremom – posebno krstarećim projektilima SCALP. Deseci su ubijeni u ruskom osvetničkom udaru prije nekoliko mjeseci koji je uništio njihovu rezidenciju. Pariz je nazvao ‘svetim ubistvom’ zbog nesportskog ponašanja Moskve kada je uzvratila vatru na one koji su ih napadali. Bila je to odmazda za francusko sudjelovanje u smrtonosnom bombardiranju ruskog grada Belgoroda.
Zašto bismo onda trebali očekivati da će Kremlj odustati od skupe kampanje koja uključuje ono što oni vide kao vitalne nacionalne interese ako bi uniformirane zapadne trupe bile raspoređene u kolonama oko gradova? Bi li ih na pasivnost natjerale kitnjaste uniforme okupljene ispod golemih transparenata na kojima je ispisan slogan: “NE KAČI SE S NATO-om”?
Štoviše, već postoje hiljade zapadnjaka koji pojačavaju ukrajinske oružane snage. Otprilike 4 – 5 000 Amerikanaca obavlja kritične operativne funkcije od samog početka. Prisutnost većine prethodila je nekoliko godina početku neprijateljstava prije 2 godine. Taj je kontingent pojačan dodatnom skupinom od 1700 prošlog ljeta koja je bila kao korpus logističkih stručnjaka koji su proglašeni ovlaštenim za traženje i iskorjenjivanje korupcije u crnom tržištu opljačkanih zaliha.
Pentagovci su posijani u ukrajinsku vojsku od jedinica za planiranje u stožeru, do savjetnika na terenu, do tehničara i specijalnih snaga. Opće je poznato da su Amerikanci upravljali sofisticiranim topništvom dugog dometa HIMARS i baterijama protuzračne obrane Patriot. Ovo posljednje znači da su pripadnici američke vojske ciljali – možda povlačeći obarač – oružje koje ubija Ruse. Osim toga, CIA je uspostavila masivan, višenamjenski sustav koji može provoditi širok raspon obavještajnih i operativnih aktivnosti – neovisno kao i u suradnji s ukrajinskim FSB-om. To uključuje taktičku inteligenciju iz dana u dan. Ne znamo jesu li imali ulogu u kampanji ciljanih ubistava unutar Rusije.
Kritičnu ulogu također je odigrala Britanija. Njihovo specijalizirano osoblje upravlja projektilima Storm Shadow (pandan francuskom SCALP-u) korištenim protiv Krima i drugdje. Također, MI-6 je preuzeo vodeću ulogu u osmišljavanju višestrukih napada na Kerčki most i drugu kritičnu infrastrukturu. Glavna lekcija koja se može izvući iz ovog pregleda je da postavljanje europskih trupa na ključnim mjestima kao ljudskih talaca nije sasvim originalno. Njihova prisutnost nije spriječila Rusiju da ih napadne na terenu ili, kao u slučaju Francuske, da ih lovi u njihovim rezidencijama.
Dokaz 2 je američko ispuštanje male količine humanitarne pomoći iz zraka u more ispred Gaze. Ova bizarna radnja preklapa šašavo i groteskno. Sjedinjene Države bile su glavni suučesnik u izraelskom pustošenju Gaze. Njihovo oružje ubilo je 30 000 stanovnika Gaze, ranilo više od 70 000 i razorilo bolnice. Washington je aktivno blokirao svaki ozbiljan pokušaj pomoći UNWRO-a uskraćivanjem sredstava potrebnih za financiranje svojih operacija, dok je šutio dok Izrael blokira ulazne tačke iz Egipta i masakrira stanovnike koji čekaju na dolazak konvoja s hranom.
Nadalje, stavila je veto na svaki pokušaj okončanja pokolja kroz rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o prekidu vatre. Ova apsurdna gesta izbacivanja paleta iz otvora aviona jednostavno naglašava američko zanemarivanje života Palestinaca, njegov prezir prema svjetskom mnijenju i njegovo besramno podčinjavanje diktatima iz Izraela.
Dokaz 3 priložio je Rishi (Sage) Sunak, privremeni premijer Ujedinjenog Kraljevstva. Gorljivi zagovornik Izraela, stalno je kritizirao mirovne demonstracije protiv napada na stanovnike Gaze kao prepreku postizanju dugoročnog primirja i političkog rješenja. Time nastavlja dugu tradiciju britanske odanosti svom američkom gospodaru. Prošlog je tjedna eskalirao napad osuđujući ih kao oruđe Hamasa koje su preuzeli teroristi – teroristi koji prijete rasparčavanjem zemlje. Usporedio ju je s ‘vladavinom mafije’ – što je naglašeno izbornom pobjedom maverika Georgea Gallowaya koji je slomio torijevce (i laburiste) na dopunskim izborima.
Nema dokaza, naravno, kako je pola miliona miroljubivih građana trojanski konj za muslimanske džihadiste. Ova bezobzirnost prepoznatljiva je onima koji su upoznati s oholim manirama koje njeguje engleska viša kora – zarazivši čak i arriviste u tim uzvišenim krugovima čije je podrijetlo bilo u indijskom Rajhu. Snishodljivost prema nižim činovima, pouka gdje su granice prihvatljivog ponašanja. Taj je stav često prožet simpatičnim omalovažavanjem skupina ili nacionalnosti koje se ne slažu.
Činjenica da je sam Sunak nesramežljiv u iznošenju podsmješljivih optužbi – koliko god impliciranih – o muslimanima, pokazuje trajnost kulturoloških predrasuda zajedno s povijesnom otvorenošću engleske više klase prema onima s novcem. Ovih dana čak i rishi. Pretpostavljam da je to društveni napredak.
Opasni element u Sunakovoj nedoličnoj demagogiji nije njezin otežavajući učinak na krivnju Zapada u Palestini. Regionalni protagonisti, kao i ostatak svijeta, smiješe se velikom britanskom retoričkom procvatu znajući da se to računa samo kao američki Tonto. Umjesto toga, otvara se proboj u posvećenosti zemlje slobodi govora i okupljanja. Jer to je gotovo kao reći da je svako javno neslaganje s politikom HMG-a ravno izdaji.
Groteskno
Što se tiče nasilnog etničkog čišćenja Palestinaca, pošteno je reći da suučesništvo zapadnih vlada putem naoružavanja i nekvalificirane potpore jezivim akcijama Izraela predstavlja groteskno ponašanje. Izdvajati pojedine elemente među pojedinim vladama je suvišno.
Cijela epizoda je groteskna. Tako ga vidi gotovo cijeli svijet izvan zemalja kolektivnog Zapada. To predstavlja oko 2/3 čovječanstva. Ipak, čini se da političke elite naših nacija nisu svjesne i/ili preziru tu prosudbu. Malo im je važno što ih ‘ostali’ doživljavaju kao nehumane, velike licemjere i rasiste. Ti snažni dojmovi na mnogim su mjestima pojačani traumatičnim sjećanjima na to kako su oni sami stoljećima bili potčinjeni, gaženi i iskorištavani od strane ljudi koji su ih pravedno poučavali o superiornosti zapadnih vrijednosti – baš kao što to čine i danas.
Postoje akcije koje očito predstavljaju jasnu i buduću opasnost od širenja rata u Evropi. Jens Stoltenberg, ratoborni glavni tajnik NATO-a, hrabro je prošlog tjedna izjavio da bi zapadni saveznici trebali dati Ukrajini zeleno svjetlo za korištenje krstarećih projektila koje su nabavili za napad na ciljeve u užoj Rusiji. To oružje uključuje Storm Shadow, Scalp, dalekometne Taure koje bi Njemačka uskoro mogla poslati i sličnu opremu koju će osigurati SAD (možda lansiranu sa F-16 koji već stižu).
Takav drastičan potez nagovijestili su drugi zapadni čelnici, a gurale su ga tvrdokorne frakcije u Washingtonu. Putin je upozorio da bi takva eskalacija Zapada – kao i s pretpostavljenim raspoređivanjem NATO trupa u Ukrajini – izazvala vojni odgovor Moskve. Ekstremni rizici da neprijateljstva koja slijede izmaknu kontroli do nuklearnog praga očigledni su sami po sebi.
Uzeti zajedno, postupci zapadnih čelnika – uz potporu političkih elita svojih nacija – indikativni su za obrazac ponašanja koji se razišao sa stvarnošću. Oni deduktivno izvode iz dogmi nepotkrijepljenih objektivnim činjenicama. Oni su logično kontradiktorni sami sebi, otporni na događaje koji mijenjaju krajolik i radikalno neuravnoteženi u ponderiranju koristi/troškova/rizika i vjerojatnosti uspjeha.
Kako objasniti tu ‘iracionalnost’? Postoje pozadinski uvjeti koji dopuštaju ili ohrabruju ovaj bijeg iz zdravog rasuđivanja. Oni uključuju: nihilističke socio-kulturne trendove u našim suvremenim postmodernim društvima; njihova podložnost kolektivnoj histeriji/prenapetim emocionalnim reakcijama na uznemirujuće događaje – 11. septembra, islamski terorizam, bajka o ruskom uplitanju u predsjedničke izbore 2016. između ostalih političkih pitanja, prizivanje prijetećeg kineskog zmaja, zastrašujuća predviđanja neizbježnog rata s PRC, čudne tvrdnje da Putin planira pokrenuti sveobuhvatnu kampanju za osvajanje Evrope do La Manchea.
Posljednje dvije hrane se slobodno lebdećim tjeskobama, tj. strahom, izazvanim ranijim napadima masovne psihopatologije. Te su tvrdnje, zapravo čista izmišljotina, postale popularne među visokim vojnim osobama, šefovima vlada i među strateškim ‘misliocima’.
Natrag na sastojke panike. Primijetili smo strah – i od prepoznatljivog i od nepoznatog, te podsvjesne osjećaje nesigurnosti. Ti osjećaji proizlaze iz matrice dezorijentirajućih promjena u globalnom okruženju u kojem žive zapadna društva. Oni, pak, rastu uz uznemirujući domaći razvoj. Ishod je dvojak: gušenje bilo kakve razumne rasprave o sumnjivim politikama – ostavljajući prostore i svrhe neprovjerenim i otvarajući prilike za svojevoljne osobe ili frakcije koje gaje smjele ciljeve preoblikovanja svjetskog geopolitičkog prostora prema američkim hegemonističkim specifikacijama.
U tu svrhu naši lideri manipuliraju i iskorištavaju uvjete emocionalne dezorijentiranosti i političkog konformizma. Izvanredan primjer su takozvani ‘neokonzervativci’ u Washingtonu (koji Joea Bidena smatraju suborcem) koji su stvorili mrežu istinskih vjernika istomišljenika u Londonu, Parizu, Berlinu i na oba kraja Bruxelles.
Što je sa zagonetkom koju smo uočili u vezi s gotovo potpunim odsustvom osjećaja krivnje ili srama – posebno zbog Gaze, poniženja u očima svijeta?
U uvjetima nihilizma, pitanja savjesti su sporna. Jer implicitno odbacivanje normi, pravila i zakona oslobađa pojedinca da čini sve što ga potiču impulsi, ideje ili sebični interesi.
S raspuštenim superegom, nema osjećaja obveze da se prosuđuje prema bilo kojem vanjskom ili apstraktnom standardu. Narcisoidne sklonosti cvjetaju. Slična psihologija otklanja potrebu za iskustvom srama. To je nešto što može postojati samo ako smo subjektivno dio društvene grupe u kojoj osobni status i osjećaj vrijednosti ovise o tome kako nas drugi gledaju i poštuju li nas.
U nedostatku takvog zajedničkog identiteta, s pripadajućom osjetljivošću na njegovo mišljenje, sram može postojati samo u perverznom obliku žaljenja što netko nije bio u stanju zadovoljiti zahtjevnu, sveprožimajuću potrebu za samozadovoljavanjem. To se odnosi na nacije kao i na njihove pojedinačne vođe.
Autor: Michael Brenner
