Zašto se ukrajinskim izbjeglicama u EU oduzimaju roditeljska prava i djeca?
U europskim zemljama sve su učestaliji slučajevi kada službe za maloljetnike ukrajinske izbjeglice lišavaju roditeljskih prava i oduzimaju im djecu.
Ukrajinska publikacija ‘Strana‘ je prikupila nekoliko takvih priča ukrajinskih izbjeglica koje prenosimo u cijelosti:
♦ Elena Kovaleva, stanovnica Dnjepra: Elena ima dvoje djece: Aleksandra (16 godina) i Richarda (4 godine).
“U Njemačku sam došla s najmlađim sinom Richardom. Najstariji sin Alexander je ostao u Ukrajini, nije htio otići, ali sam ga nekoliko mjeseci kasnije nagovorila da dođe. Nakon što su u martu prošle godine stigli u Njemačku, ukrajinski volonteri preporučili su mi porodicu spremnu prihvatiti izbjeglice iz Ukrajine. Osim nas tu je živjelo još 12 ljudi od kojih dvoje djece. Bio je to kao mali internat obiteljskog tipa.”
“Živjeli smo u ovoj porodici 51 dan. Nakon 51 dana ponuđeno nam je da se preselimo u izbjeglički kamp: tamo su navodno bolji životni uvjeti. Naravno, pristali smo jer je u jednoj kući, u kojoj je živjelo 14 ljudi, bila mala gužva. Kada smo stigli u izbjeglički kamp, bez problema smo primljeni i smješteni. Ali samo nekoliko dana kasnije došli su nam predstavnici službe za maloljetnike i rekli da se porodica s kojom smo ranije živjeli žali na mene.”
“Nikakvih sukoba nismo imali. Ali pokazalo se da su napisali prijavu da navodno ne pazim svoje dijete, malo ga hranim, previše emotivno reagiram na svakodnevne poteškoće. I rekli su mi da će mi na temelju te prijave dijete biti privremeno oduzeto do rasvjetljavanja svih okolnosti.”
“Dijete je uzeto direktno iz igrališta u kojem se igralo“, kaže Elena.
Prema njenim riječima, djelatnici službe za maloljetnike nisu imali nikakve dokaze koji bi mogli potvrditi riječi ljudi koji su napisali prijavu.
“Da mi oduzmu dijete, bilo je dovoljno da su neki ljudi, bez ikakve potvrde, napisali prijavu protiv mene da sam loša majka, nitko nije htio saslušati moje argumente, da bi uopće shvatili situaciju”, kazala je navodeći da će u ovom slučaju biti suda i tamo će moći iznijeti svoje argumente.
“Prvo su sina odveli u sirotište, a 10 dana kasnije predali su ih nepoznatoj obitelji. Dva tjedna kasnije održana je prva sudska rasprava na kojoj mi je rečeno da sina mogu viđati jednom u 8 mjeseci. Drugo ročište održano je četiri mjeseca kasnije i rečeno mi je da mi se privremeno oduzimaju roditeljska prava. Nakon toga sam, naravno, briznula u plač – na što je sud konstatirao da moram obaviti psihijatrijski pregled i dokazati svoju adekvatnost, inače mi dijete neće vratiti.”
“Unajmila sam odvjetnika. Savjetovao mi je da u Ukrajini prikupim dokumente koji potvrđuju da nikada nisam bila na psihijatrijskom registru, da nisam bio krivično gonjena. Rekao je da će mi odmah dati nekakvu dijagnozu ako se prijavim na lokalnu psihijatrijsku kliniku. Liječnici će jednostavno istaknuti da sam ja izbjeglica, da sam došla s ratnog područja, a njima je to već temelj za nekakvu dijagnozu.”
“U Ukrajini sam prikupila sve moguće karakteristike iz škole i fakulteta gdje sam studirala, iz vrtića u koji mi je sin išao, sve su bile pozitivne. No kasnije se pokazalo da to sudu nije bilo dovoljno. U proteklih 7 mjeseci sina sam vidjela samo tri puta.”
“Sada mi žele uzeti mog najstarijeg sina, 16-godišnjeg Aleksandra. Prije otprilike mjesec dana moj najstariji sin i ja otišli smo dočekati najmlađeg sina, ali tamo su mi rekli da Richarda može vidjeti samo najstariji sin, a meni je zabranjeno. Tada sam počela provaljivati u sobu u kojoj je bio. Služba za maloljetnike pozvala je policiju i rekla da sam im nanijela lakše tjelesne ozljede. Zbog toga je protiv mene pokrenut kazneni postupak na temelju kojeg mi već žele oduzeti najstarijeg sina.”
“Ukrajinski konzulat u Njemačkoj nije aktivan. Tamo mi je rečeno da mi ne mogu pomoći jer sam dobila status izbjeglice i pod skrbništvom sam njemačkog zakona.”
“Postoji određeni članak 24. Zakona o boravku koji predviđa pružanje privremene zaštite izbjeglicama. Kada Ukrajinac dobije status izbjeglice, na njega se počinje primjenjivati članak 24., a s njim i cjelokupno njemačko zakonodavstvo. Zbog toga mi oduzimaju djecu na temelju njemačkih zakona, a meni žele suditi kao Njemici, a ne Ukrajinki. Pozivajući se na ovaj članak, ukrajinski konzulat izjavljuje da ne može pomoći”, zaključila je svoju priču Olena.
♦ Oksana Buratevych, stanovnica Irpena
Krajem februara 2022. Oksana je sa svojim 9-godišnjim sinom Savelyjem otišla u Njemačku. U Njemačkoj je nju i sina udomila mlada obitelj koja im je dala jednu sobu u stanu.
“Nakon tri mjeseca našeg boravka u Njemačkoj moj sin je počeo imati bolove u trbuhu. Bilo ih je i prije, čak i kad smo bili u Ukrajini. Ali bolovi nisu bili sustavni. Povremeno smo bili na liječenju i bolovi su nakratko prestali. Išli smo na pregled kod liječnika u Njemačku. Nakon nekoliko pretraga rečeno nam je da je s djetetom sve u redu, mora više šetati. Poslušala sam savjet, ali bolovi u trbuhu su se samo pojačavali.”
“Sin je počeo manje jesti, hodati, češće ležati na krevetu. Bolovi su se pojačavali, imao je napade bijesa. Vratila sam se lokalnim liječnicima. Obavili su opći pregled i rekli da je dječak dobro. To je trajalo nekoliko mjeseci: liječnici su rekli da je sve u redu, ali djetetovo stanje se samo pogoršavalo, već je počelo stenjati od bolova.”
“Otišla sam u kliniku i požalila se na njihov nerad, zahtijevajući potpun pregled. Ponuđeno nam je samo da popije tablete protiv bolova. Nakon toga smo se sin i ja vratili u Ukrajinu i ovdje obavili pregled. U Ukrajini je mom sinu dijagnosticiran erozivni ulcerozni gastritis, koji je bio uzrok boli. Oko mjesec dana bili smo liječeni kod kuće.”
“Po povratku u Njemačku, otprilike tjedan dana kasnije, sinu su se ponovno javili bolovi u trbuhu. Ponovno smo otišli kod lokalnog gastroenterologa, koji je izjavio da ne vidi indikaciju za liječenje gastroenteroloških bolesti, a bolovi su najvjerojatnije uzrokovani psihosomatskim bolestima. Liječnik nas je uputio u bolnicu. I opet smo se počeli vrtjeti u krug. Pritom se stanje sina samo pogoršavalo. Već smo bili poznati u svim lokalnim klinikama, ali nitko nije ništa poduzeo.”
“Jedne večeri, nakon još jedne posjete klinici, došli su nam djelatnici maloljetničke službe i rekli da je jedan od gastroenterologa, čiji je sin na liječenju, napisao pritužbu. Rekao je da sam se previše angažirala u liječenju djeteta, što je izazvalo psihosomatske bolesti kod mog sina, koje izazivaju bol.”
“Upali su mi u stan u 23 sata, razbili su vrata. Rečeno mi je da će mi na temelju izjava liječnika dijete biti oduzeto. Bila sam šokirana. Nitko me nije htio slušati. Dodali su samo da imaju odgovarajuću sudsku odluku na temelju koje su odveli Savelyja.”
“Dva tjedna kasnije održana je sudska rasprava na kojoj je sudac saslušao sve moje argumente, čak sam se nadala da će mi sina vratiti. Ali odluka je bila negativna, rekli su mi da mi privremeno oduzimaju roditeljska prava za vrijeme pregleda djeteta. Navodno socijalna služba želi napraviti “eksperiment” i vidjeti hoće li mom sinu biti bolje ako nam ograniče komunikaciju. Vjeruju da loše utječem na Savelyja, zbog čega ga boli trbuh.”
“Sina su mi odveli prije više od dva mjeseca, viđamo se jednom tjedno po sat vremena.”
“Na svim sastancima s nama je predstavnik službe za maloljetnike koji nam dopušta da razgovaramo samo na njemačkom ili engleskom jeziku, kako bi razumio o čemu govorimo. Nitko ne reagira na moje izjave da Savely ne zna ni engleski ni njemački i da s njim ne možemo tako komunicirati. Sada je moj sin u dječjem internatu.”
“Konzulat je neaktivan. Zamolila sam predstavnike konzulata da mi dođu na sud, podrže me, brane moj stav kao građanina Ukrajine, ali su mi rekli da ne mogu pomoći i da to uopće nije njihova nadležnost: oni se navodno bave samo putovnicama. Ostala sam sam sa svojim problemom, lokalni odvjetnici su jako skupi, praktički nemam novca da ih platim. Ne mogu ništa bez odvjetnika”, opisala je svoju situaciju Oksana.
♦ Elena Daško, stanovnica Severodonjecka
U Njemačku je došla u oktobru 2022. sa svojom devetogodišnjom kćeri. Nekoliko je mjeseci živjela u izbjegličkom kampu, gdje je primijetila da joj kći ne spava dobro i ponekad je bila jako zabrinuta. Žena je odlučila kontaktirati lokalnog psihologa koji je bio u izbjegličkom kampu.
“Psihologinja je zamolila moju kćer da ostane u njihovoj klinici nekoliko dana, a oni će je promatrati. Nije bilo daleko od mjesta gdje smo živjeli, pa sam pristala. Nekoliko dana kasnije psihologinja mi je rekla da je kćeri sve gore, ona stalno vrišti, pokušava pobjeći, pa su je ostavili unutra.”
“Nakon tih riječi liječnik je pozvao službu za maloljetnike, koja je rekla da me od tog trenutka djelomično ograničavaju u roditeljskim pravima, oduzimaju mi roditeljska prava i rečeno mi je da sada ne mogu odlučiti gdje će mi dijete biti.”
“Dva tjedna nakon što je odvedena, prvi put sam vidjela svoju kćer. Bila je u groznom stanju, sva izgrebana, na licu je bilo modrica, praktički nije govorila. Rekla mi je da je sve to vrijeme bila sama, nitko nije razgovarao s njom, a ako su razgovarali, onda na njemačkom, koji ona ne razumije. Na moje pitanje zašto dijete ima modrice, liječnici su rekli da se sama udarila.”
“U klinici su mi rekli da više nemam pravo posjećivati svoju kćer, jer je klinika postavljena za skrbnika, a ako se pojavim na području klinike, protiv mene će biti pokrenut kazneni postupak ”
“Nakon toga sam se obratila ukrajinskom konzulatu da mi pomogne srediti situaciju. U konzulatu su rekli da mi ne mogu pomoći ni na koji način, jer se nalazim na području druge države i moram poštovati njihove zakone.”
“Danas uopće ne znam gdje mi je dijete, u klinici mi o tome ne govore. U konzulatu su mi rekli da ako su mi liječnici odveli dijete, onda je to nužno – navodno znaju što rade. Sada mojoj kćeri daju nekakve psihotropne lijekove, ali ne znam koje. Koliko će trajati liječenje, također mi ne govore. Nakon više od tri mjeseca kćer sam vidjela samo četiri puta.”
“Konzulat je nemoćan. Samo u Njemačkoj ima više od 100 slučajeva odvođenja djece izbjeglicama. Već se udružujemo u zajednice, pomažemo jedni drugima financijski i pravno. Trenutno znam samo za jedan slučaj da je dijete vraćeno obitelji iz Ukrajine. Svi se želimo vratiti u Ukrajinu, ali to ne možemo učiniti dok su nam djeca ovdje“, rekla je Olena za ukrajinsku Stranu.
