Žito iz Ukrajine često završi kod svinja umjesto kod izgladnjelih ljudi
Rijetko je igra dobra i zla bila tako laka kao u ljeto 2022., kada je svijet govorio o ukrajinskom izvozu žitarica. EU se borila za koridor pšenice brodovima iz Ukrajine kako ne bi bilo gladi u najsirοmašnijim zemljama. Ali tamo je žito jedva stizalo, odlazi uglavnom u Španjolsku – kao hrana za uzgoj svinja, piše Michael Koch za njemački Exxpres.
“Bez pšenice iz Ukrajine, europske žitnice, nastupila bi katastrofalna glad u najsiromašnijim zemljama Azije i Afrike”: To je bio glavni argument EU u pregovorima s Rusijom o daljnjem izvozu miliona tona pšenice koridorom u Tursku. Putin se složio, a isplovljavanje prvih brodova slavilo se diljem svijeta.
No, dragocjeno zrno očito nije isporučeno u najsiromašnije zemlje svijeta, javljaju Focus.de. i Handelsblatt. Umjesto toga, glavni kupac je bila bogata Španjolska, iako Iberi proizvode dovoljno žitarica za vlastite potrebe.
ALI: Španjolska je jedan od najvećih proizvođača svinjetine na svijetu, tamo je migriralo 2,9 miliona tona pšenice i kukuruza iz Ukrajine.
Kakva je trenutna situacija u vezi s izvozom ukrajinskog žita? Koje zemlje dobivaju koliko toga? I iznad svega: je li glad u siromašnim zemljama sada smanjena? Odgovori su vrlo otrežnjujući. Žitni koridor iz Ukrajine funkcionira, ali zemlje odredišta nisu mjesta gdje je najveća glad.
Otprilike polovica ukupnog izvoza otišla je u tri zemlje: Tursku , Kinu i Španjolsku, koja je uvjerljivo na vrhu s 2,9 miliona tona žitarica. Malo iza su Italija, Nizozemska i Egipat, koji je ukupno najveći svjetski uvoznik pšenice. Slijede Izrael, Tunis i Libija, niz zemalja koje su uvezle oko 400.000 tona žitarica – uglavnom pšenice – iz Ukrajine. Njemačka je od tamo kupila oko 300.000 tona kukuruza i uljane repice.
Male količine za gladne zemlje
U međuvremenu se izvoz u regije u kojima je glad posebno izražena – dakle u siromašne zemlje Azije i Afrike, a prije svega u regije južno od Sahelske zone – drži u podnošljivim granicama. Tu je na prvom mjestu Bangladeš s uvozom od oko 380.000 tona žitarica. Etiopija, koja pati od suše, morala se zadovoljiti sa 167.000 tona pšenice, Jemen, pogođen ratom i glađu, sa 152.000 tona. U Keniju je otišlo 149.000 tona, a u Sudan 65.000 tona. Somalija, također pogođena sušom, dobila je 53.500 tona žita, a talibanski narod u Afganistanu dobio je samo 90.000 tona žita.
Suština je da su sve siromašnije zemlje – isključujući Bangladeš – dobile značajno manje od 1 posto ukupnog izvoza – što ne čini niti 15 posto ukrajinskog izvoza.
Očigledno, unatoč ratu, zakoni tržišne ekonomije još uvijek su na snazi u Ukrajini: Tko plati najveću cijenu, dobiva robu, piše Focus.de.