ΤRETIRALI JE KAO ŽIVΟTINJU: Priča o djevojci iz Južne Afrike koja je imala neobičnu dugu stražnjicu

Sara Baartman, također poznata kao Saartjie Baartman (divlja sluškinja), bila je žena Khosa koja je rođena u Južnoj Africi krajem 1789. godine. Poznata je po tome što je bila izložena kao atrakcija nakaza u Evropi početkom 18. vijeka zbog svoje velike stražnjice, koja je bila smatrana neuobičajenom i egzotičnom u isto vrijeme.

Sara je rođena u dolini Gamtoos, u tadašnjoj nizozemskoj koloniji, a sadašnjoj južnoafričkoj provinciji Eastern Cape. Bila je član Ķhoikhoia, grupe domorodačkih naroda koji su živjeli u regiji. Njeno rođeno ime je nepoznato, ali neki misle da je bilo Ssehura.

Sara je djetinjstvo i tinejdžerske godine provela na nizozemskim evropskim farmama u Africi.

Kao mladu ženu, Sarah je od kuće odveo Alexander Dunlop, škotski vojni kirurg u robovskoj kući u Capeu, vodio je sporednu firmu u opskrbljivanju zabavljača u Britaniji životinjskim uzorcima. Sara je predata novom “vlasniku” Hendrik Cezaru i bila je izložena kao sporedna atrakcija. Postala je poznata kao “Hotentotska Venera”.

Kao tipična Khoisan žena, imala je jedinstvene fizičke značajke; medeno smeđu kožu, velike bokove, povećane labijalne usne i veliku izbočenu stražnjicu,  ‘ljudi’ u Londonu su plaćali da gledaju u nju.

Također je tjerana na prοstituciju, da izvodi razne trikove, poput plesa i pjevanja, za zabavu gledalaca. Sara je za to vrijeme bila loše tretirana i nije bila plaćena za svoje nastupe.

Nakon četiri godine u Londonu, u septembru 1814., prevezena iz Engleske u Francusku, a po dolasku Hendrik Cezar prodao ju je Reauxu, čovjeku koji je imao izložbu životinja i bio dreser istih. Izlagao ju je po Parizu i izvukao financijsku korist od fascinacija javnosti Sarinim tijelom.

Počeo ju je predstavljati javnosti u kavezu uz bebu nosoroga, tretirali su je kao životinju. U Parizu je njezina egzistencija bila jadna i iznimno siromašna.

Rukopisna bilješka koju je na letku izložbe napravio neko ko je vidio Saru u Londonu u januaru 1811. ukazuje na znatiželju o njezinu porijeklu i vjerovatno reproducira dio jezika s izložbe; stoga bi sljedeću priču o porijeklu trebalo tretirati sa skepticizmom: “Sara ima 22 godine, visoka je 4 stope i 10 inča i ima (za Hotentota) dobre sposobnosti. Živjela je kao kuharica na Rtu dobre nade. Njezina se zemlja nalazi ne manje od 600 milja od Capea, a stanovnici su bogati stokom i prodaju je za sitniš. Boca rakije ili mali kolut duhana kupit će nekoliko ovaca. Njihova glavna trgovina je u goveđim kožama ili loju. Vrlo su suptilni i žestoki; Nizozemci ih nisu mogli potčiniti i ubijali su ih kad god bi ih pronašli.

Uz svoj materinji jezik, govorila je tečno nizozemski , podložan engleski i ponešto francuskog. Njena ramena i leđa opisani su kao “graciozni”, ruke “vitke”, ruke i stopala kao “šarmantni” i “lijepi”. Bila je vješta u sviranju židovske harfe.

Sara Baartman umrla je 1815. u dobi od 26 godina, a njezinoj smrti pripisuju se različiti razlozi, upalu pluća, boginje i sifilis. Pretpostavljam da je upravo umrla od slomljenog srca, poniženja, usamljenosti i tuge.

Zabilježeno je da je do smrti čuvala malu ogrlicu od kornjačinog oklopa koju joj je vjerojatno poklonila majka.

Nakon njezine smrti, (George) Cuvier, prirodoslovac uzeo je njezine ostatke od lokalne policije i secirao njezino tijelo. Napravio je gipsani odljev njezina tijela, kiselio njezin mozak i genitalije i stavio ih u staklenke koje su bile izložene u Musée de l’Homme (Muzej čovjeka) do 1974. Takva brutalnost i mržnja utemeljena samo na fizičkom izgledu i boji kože nikada nije nestala, samo je potisnuta i okićena u različite ovčje kože. Musée de l’Homme (Muzej čovjeka) imao je neizmjernu korist izlažući ostatke Sare Baartman svih tih godina.

Godine 2002., južnoafrička vlada je uspješno vodila kampanju za povratak Sarinih posmrtnih ostataka u Južnu Afriku, a ona je konačno stekla mir te godine.

Sarina priča je tragična i služi kao podsjetnik na eksploataciju i maltretiranje obojenih ljudi kroz istoriju.

Velika je ironija da njezinu ‘izbočenu stražnjicu’, koja je u to vrijeme bila neobičnost zbog koje su je odveli preko oceana daleko od kuće, danas traže moderne zabavljačice i reality zvijezde koje plaćaju dobre novce za operaciju da postignu iste karakteristike. Možda su moderni reality showovi i glazbeni spotovi kavezi slični onima u kojima je paradirala Sara, ali ih na okupu drže novac i taština umjesto željeza.

Njezina priča nije jedini slučaj u afričkoj istoriji ali je jedan od onih koji je zabilježen. Ima mnogo izgubljenih sinova i kćeri vani; bezimeni, bezlični i nepokopani s dušama koje lutaju mračnim rubovima tražeći put kući. Oni su žrtve plemenske trgovine robljem, arapske trgovine robljem, kolonijalne trgovine robljem i međuplemenskih ratova.

Osim ljudi, artefakti, kulturno naslijeđe, vjerski simboli i generacije bogatstva također su izgubljeni za muzeje u inostranstvu i odmetnute kolekcionare.